Sumnja i svetinje

Valjda se prvi put na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a slučilo da se Hrvatskoj dogodilo nešto bolje nego što se očekivalo. U New Yorku se dogodila još jedna novina, dosad ne osobito svojstvena našim političarima i našim vlastima.

Obično bi u sličnim prilikama šutke i skrušeno saslušali što im poklisari svjetskih moćnika zamjeraju, odslušali što se od Hrvatske traži i vratili se kući s preinačenom pričom i uljepšanom slikom o sebi i svojoj nazočnosti na nekome od takvih svjetskih skupova. Na sjednici se Vijeća sigurnosti valjda prvi put zbilo da naša vlast poslušno ne prihvati što o njoj drugi misle, kao što se zbilo s izvještajem glavnog tužitelja Haaškog suda Vijeću sigurnosti.

Kao po “staroj navadi“ očekivalo se da će izvještaj Sergea Brammertza Vijeću sigurnosti biti puno mrgodniji, zlovoljniji i lošiji nego što je bio. Vjerojatno je dolazak premijera Ive Sanadera u New York i lobiranje prije sjednice ublažilo i tužiteljev govor.

Dogodilo se i da hrvatska strana, tj. premijer, ne prihvati sve što je tužitelj rekao, da u tužiteljevu tekstu ne gleda nekakav neporecivi “sveti zapis”. Dapače, premijer je najavio da će čak i mimo tužiteljeve ocjene o hrvatskoj suradnji s Haaškim sudom tražiti da svoj pravorijek i ocjenu te suradnje da sudsko vijeće. Takav je pomak u manifestaciji “slobodne volje” neočekivana novost, napredak do sada teško zamisliv. Pogotovo dok je tužiteljicom bila za hrvatske vlasti neporeciva Carla del Ponte.

Kada bi nekadašnja haaška tužiteljica dolazila u Hrvatsku, to bi malne bilo kao da dolazi Marija Terezija. U Zagrebu bi stao promet, policajci bi se rasporedili po gradu, kuhari smišljali posebne jelovnike, političari se ukipili od treme.., a samo što nije bila prekidana i školska nastava. Tužiteljičini medijski podanici, koji su je veličali do neukusa, a Haaški sud i preko svakog neukusa, trudili su se i prije i poslije njezina dolaska biti joj na raspolaganju.

Carla del Ponte bi preko tih svojih trbuhozboraca uvijek poručivala nešto novo, a oni to podmetali kao nešto “ekskluzivno”. Uglavnom je nešto tražila i uvjetovala. Vlasti su prema njoj imale sličan podanički odnos kao i njeni medijski poslužitelji. Kada se razotkrilo da haaška tužiteljica nije neka osobita moralna veličina, a ni Haaški sud od politike i političke moći neovisno sudište, trbuhozborci su nešto ušutjeli.

Kako tužitelj Brammertz od Hrvatske nije dobio sve tzv. topničke dnevnike, da bi pokušao generalu Anti Gotovini dokazati inače u valjda nijednom ratu inkriminiranu radnju, ali u Oluji ipak optužujuće “prekomjerno granatiranje Knina”, odmah je postalo nemogućim i daljnje napredovanje Hrvatske k EU. Najprije su se kao zapreka na tome putu, “spontano na moj znak”, pojavili Slovenci. A onda su se kao nova prepreka našli i zagonetni dnevnici.

Da nije slovenska zlonamjernost i evidencija o broju ispaljenih granata, već bi se pojavilo nešto treće. Kao što će se vjerojatno i pojaviti kada se politički potroše i otrcaju ove dvije sumnjive priče. Kada god treba zakočiti hrvatsko približavanje EU, uvijek se nešto nađe da je se omete. Kao slučajno? I kao iz načelnih razloga? U to mogu uvjeravati još samo naši apologeti “europskih političkih načela”, koji svaku razložnu hrvatsku sumnju u krajnju dosljednost tih načela javno proglase paranojom, a svako razložno pitanje “širenjem teorije zavjere”.

Kako je britanski veleposlanik u UN-u “razočaran činjenicom” što je tužiteljeva ocjena o hrvatskoj suradnji s Haaškim sudom bila povoljnija od njegova očekivanja, moguće je očekivati i nove “diplomatske pritiske“. Je li premijerovo ponašanje u zgradi UN-a naznaka novoga i drugačijeg hrvatskog odnosa prema nekoć neupitnim “političkim faktorima” i njihovim često neprincipijelnim “političkim načelima“ početak razložne sumnje u proglašene političke svetinje?