Sumrak kapitalizma

Na svakog američkog kongresnika dolazi čak šest lobista koje plaćaju osiguravateljske tvrtke koje Amerikancima prodaju zdravstveno osiguranje. Kada se sve pomnoži i zbroji, ispada da za interese ovih kompanija na Capitol Hillu puno radno vrijeme radi više od 3200 ljudi koji onima koji im zajamče da će stati iza zakonskog prijedloga koji njima odgovara donose na stotine tisuća dolara donacija.

Riječ je o velikom novcu i golemim profitima, pa nije čudno što Obamin zakon, koji bi postupno omogućio da gotovo svi dobiju besplatno ili pak vrlo povoljno osiguranje, dočekan na nož jer ruši carstvo koje je dobro živjelo, ali svojim klijentima u osnovi nije nudilo sigurno i sveobuhvatno liječenje. Dijabetičaru, osobi na dijalizi, transplantiranom ili bilo kojem drugom kroničnom bolesniku po starom zakonu osiguravatelji su mogli odbiti osiguranje, i to samo na temelju procjene da će taj bolesnik previše koštati. Više nego bilo gdje drugdje u Sjedinjenim Državama zdravstvo je postalo moćna i bogata industrija, pa nije čudno što je prije tjedan dana Vrhovni sud počeo razmatrati je li Obamin zaista povijesni zakon protuustavan ili nije. Vrijedne lobističke pčelice sada su aktivnije nego prije jer politika ima utjecaj na (po ustavu potpuno neovisni) Vrhovni sud tako da ga neki komentatori već nazivanju produženom rukom politike i krupnoga kapitala, a cijeli ovaj proces sumrakom demokracije, ljudskosti, socijalne osjetljivosti i kapitalizma.

Druga priča također dolazi iz Amerike, a tiče se 500 najmoćniji i najbogatijih kompanija čiji direktori i menadžeri dobivaju na milijune dolara premije zato što gašenjem proizvodnje u SAD-u i premještanjem u zemlje u kojima se radnika plaća sitnišem, donose kompanijama golem profit, a usto sigurno i brzo potkopavaju vlastitu srednju klasu koja je oduvijek bila stup koji nosi američko društvo. Još prije dvadeset ili trideset godina oni koji su upravljali velikim kompanijama jasno su osjećali da se njihov interes preklapa s interesom onih koji za njih rade i poslije troše zarađeni novac.

Kada je 1953. tadašnji direktor General Motorsa, uoči stupanja na dužnost ministra obrane, pred Kongresom odgovarao na neka pitanja, kazao je i ovo: “Oduvijek sam smatrao da je ono što je dobro za našu zemlju dobro i za General Motors, i obrnuto!” Filozofija koju odražava ova rečenica bila je temelj izuzetno jake srednje klase koja je pak bila temelj na kojem je izgrađena moć najveće svjetske supersile. Danas postoji samo interes velikih kompanija i krupnog kapitala. Masovno otpuštanje kojemu je jedina svrha da se poveća profit postalo je standard, kao i seoba cjelokupne proizvodnje u Kinu bez obzira na to hoće li prosječni Amerikanac imati za ratu kredita i hoće li moći zadržati svoj dom, što je jedna od svetinja američkog društva.

Procjena je pokreta “Occupy Wall Street” da su ove američke kompanije potpuno zanemarile interese 99 posto stanovništva i na pijedestal stavile interes onog jednog postotka koji pobere sve vrhnje. U međuvremenu politika je postala sluškinja koja opslužuje interes tog jednog postotka stanovništva. Pokušaji poput novog zakona o zdravstvenom osiguranju za koji se izborio Obama vide se kao neprijateljski, pljačkaški pohod koji treba sasjeći u korijenu.

Nije čudno da je 31. ožujka proglašen Međunarodnim danom borbe protiv kapitalizma i da je pokret “Occupy Wall Street” poručio da je njihova borba tek započela.

I u Zagrebu se u subotu izvikivalo: “Zauzmi, obrani, proizvodi!” Upravo su to riječi kojih se prije stotinjak godina ne bi posramio ni Karl Marx. Iako je Amerika ekstreman primjer rasapa društvenog sustava koji je funkcionirao kao urica još prije tridesetak godina, u svakom zakutku svijeta mogao bi se pronaći sličan primjer, napraviti slična analiza i donijeti slični zaključci. Iako postoji svijest o tome da su se stvari otele kontroli i da više nema povratka, nitko nema viziju kako bi trebao izgledati neki novi društveni poredak.