Super, živimo u “Dolini sunca”!

Gledam li “Dolinu sunca”? Gledam. Makar na preskok, ovlaš i usput. I ne sramim se javno reći da gledam sapunicu. A podsjetimo se samo prve domaće sapunice. Zvala se “Vila Marija”. Samo bi najhrabriji javno priznali da su u to vrijeme pred telkačom. I samoga sebe hvatam kak se već u naslovu aktualne kolumne na tu temu pokušavam opravdati, ako ne i ograditi.

Kriva mi je, naravno, vlastita unuka. Jer, bože moj, takva vrsta televizijskih serija samo su za djecu i besposlene kućanice. U međuvremenu se prikazivala jedna kojoj sam zaboravil ime. Znam samo da je sadržajno bila iz športskog, nogometnog miljea. Gledamo je, naravno, samo zato jer volimo šport! Onda su nas “Ratkajevi” konačno oslobodili. Jer to je, kakti, povijesna tematika. Drugi svjetski rat. Ustaše i partizani. Javno bi u kavani nagađali je li, i koliko, glumački pogođena sličnost Poglavnika, a koliko Tita. Razgovaramo tako o povijesnim ličnostima, a ne o sapunici. A sad već, bez ustručavanja, javno pričamo o sapunici. Ili, kako se to na špici počelo nazivati, “TV novelom”.

Ili “hrv. dramskom serijom”. Valjda zato da bi nam bilo lakše priznati. Pa da, to nije sapunica, trakavica i šekret-papir, kak volimo nazivati one plačljive serije meksičke proizvodnje. Koje, naravno, ne gledamo. To ipak propuštamo besposlenim kućanicama. Djeci ih ne preporučujemo, da ne otupe. “Dolinu sunca”, dakle, gledamo. Na kraju konca, zanatski više nego korektno obavljen poso (režiser Branko Ivanda). Glumci uvjerljivi i prirodni, a kaj se za mnoge naše tzv. umjetničke cjelovečernje filmove ne bi moglo reći. Tolko da se zna. A i zakaj ne bi gledali, kao da imamo bolji izbor?! Ili, možda, imamo. E, to su već drugi rekli. Tako se spominju izravni prijenosi iz Sabora. I sa sjednica Vlade.

I, naravno, ova aktualna predstavljanja i sučeljavanja predsjedničkih kandidata. No, da. Uspoređivati ovaj naš realni život s tamo nekom nerealnom televizijskom serijom, zbilja je pretjerano. U “Dolini sunca” vlada totalna pomrčina i opći moralni rasap. Život u jednom provincijskom gradiću, doduše, slikovitom, sličnom Samoboru (navodno, u Samoboru i snimljeno) građen je na traču, međusobnom optuživanju, prijevarama, opstrukcijama, urotama, krađama, podmetanjima, kriminalu i svim vrstama muljaže. Tak nekaj zbilja se može vidjeti samo na TV! A možda i na parkingu. Tak me u nedjelju mlada vozačica kroz prozor svog auta pita – je l idem van. Idem van. Ali i unutra. U “Dolinu sunca”. Osmijeh na licu vozačice koja čeka da joj prepustim svoje mjesto otkriva mi domarku Sonju kod TV bogatuna Vitezovića.

Sonju (Mirna Medaković) milijunsko gledateljstvo zna kao najveću negativku serije. S izazovnim osmijehom na lijepom mladom licu spremna je prevariti, ukrasti, podmetnuti i ucijeniti i vlastitog ćaću. I njen lik ovako uživo iz mene izvuče banalnu ocjenu: “Da znaš, Sonja, tak si dobra da te ljudi zbilja moraju mrziti”! Naravno da svojoj mladoj sugrađanki nisam mogao reći da bi u ovoj našoj političkoj i menadžerskoj tzv. eliti s takvom ulogom mogla napraviti uspješnu karijeru!