Suspenzija patriotizma

Da su naši nogometaši uspjeli otići na Svjetsko prvenstvo i probiti se prema završnici, bi li i naša premijerka, poput njemačke kancelarke, otišla u Južnu Afriku?
 
Ako bi se vodila “linijom srca”, vjerojatno bi. Ako bi se prilagodila “ekonomskim razlozima” i “boljim demokratskim običajima”, možda i ne bi. No zbog šlamperaja Slavena Bilića i njegovih odabranika nismo imali priliku u Južnoj Africi vidjeti našu reprezentaciju, pa onda ni bi li se naša premijerka pojavila na tribinama. Umjesto nje, mogli smo vidjeti samo razdraganu kancelarku kako se raduje njemačkom trijumfu nad Argentinom. Angela Merkel nije krila svoje oduševljenje njemačkom nogometnom rapsodijom. Da je Hrvatska, poput Njemačke, “razmontirala” Argentinu, možda ni naša premijerka Jadranka Kosor ne bi na južnoafričkim tribinama susprezala nacionalni ponos. Možda.
 
Slaven Bilić zaštitio je Jadranku Kosor od navijačkog i patriotskog testa. Bilić je tu “zaštitu” započeo još na Europskom nogometnom prvenstvu u Austriji, kada se na kraju utakmice s Turskom iz trenera preobrazio u navijača, kada su mu emocije nadvladale razboritost. Poslije hrvatskog “poraza kod Beča”, nakon povijesne inverzije, kada je Turska pobijedila, počinje i hrvatska “propast svijeta”. Tada počinje naš nogometni pad. Naši nogometaši u Austriji glatko pobijede Njemačku, a onda nas u Zagrebu, u borbi za Svjetsko prvenstvo, “razvale” napuhani Englezi koje Nijemci u Južnoj Africi nabiju kao nedoučene amatere. Da je njemačka kancelarka došla na utakmicu s Engleskom i radovala se kako je to poslije učinila protiv Argentine, možda bi to kod poraženih i ljutitih Engleza izazvalo još i dodatne “povijesne reminiscencije”, možda bi je i neki engleski novinari optužili da je njemačka desničarka. U nekoj sličnoj, hrvatskoj fiktivnoj situaciji, ali u domaćoj izvedbi, slično bi valjda prošla i Jadranka Kosor da se, nekim čudom (jednako kao i reprezentacija), našla u Africi, a da smo pobijedili nekog isforsiranog favorita.
 
U Hrvatskoj je politički zazorno i etički problematično biti politički desno. Reći nekome da je “desničar” kod nas nije oznaka političkog stava, nego politička i osobna uvreda. Najčešće politička diskvalifikacija. Slijedom takve logike, i očitovanje nacionalnoga, pa i u sportu, odnosno i u navijanju, često se negativno vrednuje. U ekstremnijim prosudbama patriotsko postaje ne samo konzervativnim (što također nije lišeno negativnoga prizvuka) nego i nazadnim, natražnjačkim. Već se gotovo stiglo do toga da je manjak nacionalnoga postao ekvivalentom “političke korektnosti”. Pokazivanje nacionalnog osjećaja političara na sportskim priredbama u javno nametnutoj političkoj kulturi pretvoreno je čak u nekulturu, u politički primitivizam. Zbog toga nam se i političari, ako već nisu apatridi, ustručavaju biti patriotima. Kao da su rodoljublje i domoljublje nešto neprilično. Slobodno iskazivanje nacionalnoga kod nas se s nekih ideoloških motrišta i dalje poprijeko gleda.
 
Patriotizam je u Hrvatskoj nerijetko odiozan. On je u javno prevladavajućem mentalno-kulturnom idiomu ne osobito cijenjena osobina. Biti domoljub u tom je svjetonazoru gotovo jednako biti “desničar”. Pogotovo ako je netko političar i navijač reprezentacije. “Tvornice mišljenja” proizvele su stav da je na utakmicama neukusno pokazivanje patriotizma. Osobito za političare, jer da je navijanje nešto čega bi se političari trebali kloniti. Ali samo naši! Hrvatski epigoni “liberalne demokracije” preziru nacionalne emocije, no samo hrvatske. Jer, njima je to neka vrsta našega kolektivnog nacionalnog ludila. Zaslugom Slavena Bilića nikada nećemo saznati bi li se i naša premijerka u Južnoj Afrci smjela radovati hrvatskoj pobjedi kao njemačka kancelarka – njemačkoj.