Suze za ‘Madame Butterfly’

Plakati nad sudbinom, samoubojstvom male Japanke kojoj je imperijalni američki pomorski časnik Pinkerton u svom “pohodu” na Istok, nerazumijevanju kulture i zaljubljene osobe, ostavio dijete, nije sramota.

Čarolija
Suze su klizile na mnogim licima posjetitelja dvorane “Lisinski” na već četvrtom HD prijenosu predstave iz newyorškog Metropolitana. Prijenosu Puccinijeve “Madame Butterfly” Giacoma Puccinija u režiji lani preminula Anthonyja Minghelle (“Engleski pacijent”) i pod izvrsnim, nadasve osjetljivim dirigentskim vodstvom šefa houstonske opere Patricka Summersa s prvorazrednim orkestrom jedne od globalno najpoznatijih opernih kuća.

Za čaroliju, za čudesnost rijetke predstave – za “Butterfly”, koju su posjetitelji s duljim stažem i vidjeli i čuli u respektabilnim izvedbama, uključujući i domaće – nadasve osjetljivi redatelj Minghella letvicu diže za pokoji važni centimetar više.

Jedna primjedba
Na osjetljivim rubovima kiča – na velikoj sceni filmski kadrirajući, elegantno slijedeći Puccinijevu muziku s potresnom pričom, s mnoštvom detalja poput jata ptica, nekih origami-ždralova – ima i dosad nešto neviđeno. Dijete Cio-Cio San, Madame Butterfly, je – lutka. S neizrecivom vještinom njezinih pokretača i s toliko izraza na koje bi bilo teško naučiti ikoje dijete.

I samo jedna primjedba. Ma kako predstava dobra bila, primjedba da je posjetitelje “Lisinskog” trebalo riječju ili papirnatim umetkom obavijestiti da naslovnu ulogu ne pjeva Cristina Gallardo-Domâs, nego Patricia Recette.