Svađaju se ili skijaju, a sve ode u provaliju

Najlakše je pronaći krivca za vlastite greške. To je i najčešći sport među političarima. Iako svaki novi premijer svečano izjavljuje kako za stanje u državi neće optuživati prethodnu vladu, već će predložiti mjere za napredak, gotovo svaki padne u zamku koju je namjeravao preskočiti. Sadašnji hrvatski premijer najavljivao je kako za stanje u državi neće kriviti prethodnu vladu, a sve se češće tuži kako je stanje bilo tako teško da je nemoguće prevladati ga odmah.

Istodobno hadezeovci kažu kako se za njihove vladavine živjelo bolje, nezaposlenih je bilo manje itd. Pomalo slično Silviju Berlusconiju koji stalno ponavlja kako njegova vlada nije kriva za ekonomsku krizu i kako je tada bilo manje nezaposlenih nego sada. U Italiji se zaoštrava politička polemika, koja istino rijetko kada jenjava. Berlusconi obećava da će provesti ono što nije uspio u prethodnom mandatu. Zapravo on je kao najbolji trgovački putnik koji prodaje robu kucajući od vrata do vrata pravi majstor u predizbornoj kampanji. Moj deterdžent pere bolje. To je Berlusconi: prodavač deterdženta. Ne zna ni kako se proizvodi ni čemu služi, ali ga prodaje najbolje na svijetu. Naročito je dobar u dijeljenu etiketa. Jer, svi koji ne misle kao on su prokleti crveni komunisti. Čak je i sutkinje koje vode njegovu brakorazvodnu parnicu, nakon presude koja mu nije bila po volji, nazvao „komunistkinjama i feministkinjama“.

U Hrvatskoj se politika polarizirala i oko seksualnog odgoja u školama, pa se počelo, ili nastavilo, s dijeljenjem ideoloških etiketa. Jedni su nazadnjaci koje vode u Srednji vijek, a drugi su bezbožnici, dakle komunisti, a zna se da oni jedu malu djecu.

Pročitaju li ili poslušaju „epitetiolozi“ ili „etiketiolozi“ kasnije što su kazali? Sada smo došli do izjave o „oluji mozgova“. Možda će se polemika nastaviti s predlaganjima kulinarskih recepata za mozak. Jer, premca ima. Kada se hrvatskoj premijerki kazalo kako je dobila u ruke vrući krumpir, ona je mirno kazala kako će od krumpira napraviti salatu. I ta se njezina izjava vrtila u dnevnicima i na prvim stranicama listova, dakle izvan kulinarskih rubrika.

U ekonomskoj krizi, ne samo da se polariziraju stranke, već se ona širi i jača kao zvuk uz pomoć razglasa. U Mađarskoj jedni za sve optužuju Rome. U Italiji su sve češći rasistički ispadi. A, političari umjesto da smiruju situaciju i predlažu izlaske iz krize, ili si međusobno dijele etikete, ili kulinarske recepte, ili odlaze na skijanje...

Nije demagogija ako se od ministara traži da ne odu na zimski odmor, da privatno ne upotrebljavaju službene automobile, da si ne povećavaju plaće, da odustanu od privilegija...

Ne postoji više podjela na ljevicu i desnicu, već na one koji žele rast i one koji žele konzervirati postojeće stanje, kazao je talijanski premijer u ostavci Mario Monti. Nije ni Monti mnogo učinio u godinu dana premijerskog položaja, ali je barem uspio, istina uz povećanje poreskog pritiska, malo poravnati račune.

A, kada smo kod citata koji se spominje kao mračno razdoblje Crkve, evo što je na početku ove godine kazao današnji poglavar Katoličke crkve.

“Potrebno je nevolje i potrebe drugih ljudi osjetiti vlastitima, podijeliti s drugima svoja dobra, te i dalje od vlastitih interesa... Među društvenim pravima koja su danas najviše u opasnosti jest pravo na rad koji se smatra varijablom ovisnom o gospodarskim i financijskim mehanizmima... Pristup radu i njegovo održavanje za sve treba biti na prvome mjestu, a za to su potrebne nove i hrabre politike rada...“. Tko je to u Hrvatskoj proučio, s namjerom da to primijeni?