Kršćanski svijet ove godine obilježava 17 stoljeća od donošenja Milanskog edikta kojim su 313. godine u Rimskom Carstvu okončani progoni kršćana. Toj ispravi prethodio je Galerijev edikt iz 311. koji proglašava opću amnestiju za kršćane, dopušta im prakticiranje njihove vjere i naređuje im da se mole svome Bogu i za cara i za opće dobro čitave države.
Ukaz iz 313. godine, koji su u Milanu donijeli tada suvladajući carevi Konstantin i Licinije, u odnosu na kršćane ide i korak dalje pa naređuje da im se smjesta, bez rasprave i odlaganja, vrati i sva prethodno oduzeta imovina, u prvom redu kuće u kojima su se okupljali na molitvu.
Premda je u to vrijeme car Konstantin već bio uvrstio ranokršćanski simbol Kristova monograma među simbole svoje vojske, kršćanstvo je tada bilo tek izjednačeno sa svim ostalim religijama i kultovima. Milanski edikt zapravo je carska zapovijed o slobodi vjeroispovijesti, toleranciji i suživotu među svim religijama, s vrlo jasnim političkim ciljem. U ispravi piše “da je na isti način otvoreno i mirno bavljenje svojom religijom dozvoljeno i svima drugima, na isti način kao i kršćanima” te da je “doista prikladno, poradi stabilnosti države i poradi mira u našem vremenu, da svakom pojedincu bude dozvoljeno pristajati uz religiju po vlastitom izboru”. Barem u slovima, ovo podsjeća na ustave današnjih sekularnih država, kakva je i naša. Jubilej će se na ovim prostorima osobito svečano i masovno obilježiti u Nišu, rodnom mjestu cara
Konstantina Velikog. Papa, čini se, ipak neće doći, ali prema najavama proslava će ipak imati i snažnu ekumensku pravoslavno-katoličku notu. Upravo zato bit će to izvrsna prilika da se obje crkve zapitaju je li taj jubilej razlog za slavlje, ili možda za duboku kontemplaciju o posljedicama tog čina carske, a ne Božje milosti.
Pravi vjernik trebao bi u svom srcu lako odgovoriti na pitanje: je li se to doista Bog na početku 4. stoljeća odjednom odlučio izravno umiješati u rat za rimsko carsko prijestolje? Ili je to možda prema zemaljskim političkim mjerilima lukava i mudra svjetovna vlast napokon našla način kako da sljedbenike tog Boga upregne u svoja kola i interese, kada ih već nije uspjela iskorijeniti silom?
Zašto bi se Bog vraćao lošim starozavjetnim ratničkim navikama nakon što je, kako vjeruju kršćani, krvlju vlastita Sina zapečatio novozavjetnu politiku nenasilja i neupletanja u zemaljske ratove među carstvima i nacijama?
Od tog trenutka, korupcija revolucionarne kršćanske ideje o jednakosti svih ljudi bila je galopirajuća. Već sedamdeset godina kasnije na mjesto nekadašnjih propisanih poganskih rituala uspelo se kršćanstvo kao nova državna religija carstva. Kršćani su do tada za svoju vjeru spremno i rado žrtvovali vlastite, a od tada sve češće i tuđe živote.
Crkve i religije na ovim prostorima danas složno nastupaju oko zaštite ljudskog života i dostojanstva. Nažalost, kada je jednako kao i nerođene trebalo čuvati i rođene ljudske živote od najvećeg zla i ratne opasnosti, mirotvorci među njima bili su rijetki i preslabi da bi spriječili uprezanje vjera, crkava i vjernika u ratna kola.
U tom je smislu zaista lijepa čestitka Mir Božji – Hristos se rodi, koju danas izričemo skupa s pravoslavnim sugrađanima. Ali, osim što sve vjernike poziva na izgradnju mira, ona je i opomena i podsjećanje na još uvijek neokajani grijeh svih crkvenih hijerarhija.