Sve za dom i povlastice

Čak ni pirotehničari ili specijalci nemaju prava kao saborski zastupnici. Da je zastupnik ranjen sa sedam hitaca kao čudom preživjeli policajac Jadranko Certina za pljačke banke u Sesvetama, imao bi pravo na povlaštenu zastupničku mirovinu makar mu to bio i prvi radni dan u Saboru. Čak i da je ranjen kao sudionik pljačke!? Certina za život sa suprugom ima samo 1000 kuna kad od policijske plaće podmiri troškove nužne za njegu svojih rana, pojadao se novinarima Slobodne Dalmacije.

Zastupnici su se pobrinuli čak i za članove svoje obitelji (mirovina od 7000 kuna ako je umrli povlašteni umirovljenik imao 10.000) bolje nego za ranjenog policajca, a da ne govorimo o pravu obitelji poginulih. Pa tko na mjestu političara s rukom na srcu ne bi vikao “Sve za Hrvatsku...” Čuvari reda nemaju sreće jer oni koji odlučuju policijski posao ne cijene kao “vrlo odgovoran, stresan i zahtjevan” posao zastupnika, kako ga je opisala Marijana Petir, uzvraćajući na prigovore kako je besramno da se i ona unatoč kratkom iskustvu već izborila za saborsku mirovinu kad uđe u 50.

“Uvaženi političari” kreirali su sustav u kojem čovjek koji je učinio sve za pravnu državu, umjesto da mu ona sada bude na usluzi, ostavlja ga na milost i nemilost birokratskih prepreka. Proći će godine Certinine sudske bitke s državom, dok “uvaženi zastupnici” samo trebaju izdržati dvije godine i jedan dan u Saboru. Ne moraju čak ni raditi, a mogu nadograđivati vlastitu taštinu u nadmudrivanju, peckanju i vrijeđanju tobožnjih političkih protivnika u igrokazu kojem se uvijek zna kraj, za istu plaću i mirovinu mogu dva mjeseca ljetovati na Brijunima za sedam kuna ili ići na izlet za navodno važnih, a uzaludnih rasprava u najskupljem reality showu u kojem svake četiri godine novi postav glumi demokraciju. Uistinu je zahtjevno, za svaki želudac, nositi se sa svim tim povlasticama dok vas mediji maltretiraju slučajevima kao što je Certinin.

A tek stres kroz koji prolaze ministri i zastupnici čuvajući povlaštene mirovine od džeparca (besramno skromnih 100 kuna!) koji su odobrili studentima bez obitelji. Što je naspram te drame vlastodržaca ona kroz koju je policajac prolazio spašavajući svoj i tuđe živote za talačke krize u banci! Psiholozi, sociolozi pa i psihijatri trebali bi proučiti taj fenomen samoljublja “uvaženih dužnosnika”. Uistinu je potrebna kriminalna doza uvažavanja samoga sebe da se pri svijesti o nužnosti mirovinske reforme ustraje u obrani takvih povlaštenih mirovina kakve oni uživaju. Amoralnost zbog koje se zastupnik Dragutin Lesar prihvatio Sizifova posla na Ustavnom sudu još je gora od one predstavljene zaboravnoj javnosti. Jer, izglasali su da i žene postupno mogu u mirovinu tek u 65., iako za zastupnice postoji propis prema kojem mogu u 55., a zastupnici u 60., ali to ne vrijedi za ovu garnituru na vlasti, već tek za novu, nakon sljedećih izbora.

Ovi su se zaštitili odredbom prema kojoj imaju pravo na zastupničku mirovinu prema propisima koji su vrijedili kad su oni postali zastupnici, ministri, ustavni suci... bez obzira kad idu u mirovinu. To znači da oni mogu u mirovinu sa 50 (žene) i 55 godina (muškarci). Slovenci su ukinuli slične privilegije, a i Ustavni sud Makedonije 2006. proglasio ih je nepravednima. I prije Lesara, 2003. to je pokušavano u nas. Ali su ustavni suci rekli kako je dopušteno odstupanje od pravila općeg sustava mirovinskog osiguranja jer prava zastupnika moraju “na odgovarajući način biti razmjerna posebnosti njihova položaja kao i općim socijalnim prilikama”.

Tu je odluku “uvaženih ustavnih sudaca” koji imaju pravo na mirovinu “pod istim uvjetima kako je to određeno za zastupnike” potpisala tadašnja dopredsjednica Jasna Omejec. Tako je kasta povlaštenih podijelila poslove, Vlada je predložila, Sabor je uz tobožnje protivljenje oporbe usvojio, a Ustavni sud je besramnu otimačinu proglasio posebnim oblikom pravde za zastupnike, ministre i ustavne suce. Sve za povlastice!