Svemogući

Da se približavaju neki izbori, uvijek se može uočiti po ponašanju političara. Užurbaju se, rastrče, raspričaju, počnu s obećanjima, krenu sa snubljenjima. Jednako – bili parlamentarni, predsjednički ili lokalni izbori. Obrazac ponašanja uvijek je isti, gotovo ritualan.

Namjera je: biti zapažen, dopasti se, šarmirati, pridobiti glasove i “dobro se prodati” na političkom tržištu. Tko ima sposobniji i uspješniji marketing, tržišne su mu šanse veće. Je li i najava o “rigorozu” glede budućih saborskih penzionera samo reklamni politički štos ili ozbiljna HDZ-ova namjera znat će se nakon lokalnih izbora. Matrica hrvatskoga političkog ponašanja čini sumnjivim takvo obećanje. Jer, kod nas se prije izbora svašta obećava, a poslije brzo zaboravlja.

U Hrvatskoj ima samo nekoliko javno malne svemogućih, koji mogu nešto obećati, ispuniti ili neispuniti obećano a da im to ne škodi, da im ne bude zamjereno, nego, dapače, čak i honorirano. To su Severina, Ćiro Blažević, Stipe Mesić i Milan Bandić.

Ćiro kao nepotrebnog iz Dinama u Crvenu zvezdu otjera Prosinečkog, zakune se da će pojesti svoju trenersku diplomu ako Žuti uspije, Ćiro diplomu ne pojede, ali postane (najuspješnijim) selektorom hrvatske reprezentacije. Mesić bude u Haagu svjedokom optužbe, a onda bude izabran za predsjednika Hrvatske.

Pa još jednom. Severina kućni pornić učini najgledanijim domaćim filmom, ali u “najkatoličkijoj zemlji u Europi” ne prestade zbog svoje ševe biti nacionalna Seve. Bandić nakon hepeninga “bolje biti pijan nego star” završi u jarku, ali nakon što je neko vrijeme bio na “rasolu” opet postane ZG No. 1.

Čuditi se Bandiću što priča o Titu i njegovu zagrebačkom trgu, pa iz njegove tvrdnje da je protiv mijenjanja njegova imena izvoditi neke dalekosežnije političke zaključke, tvrditi da bi to za nj moglo imati štetnih izbornih posljedica, vjerojatno ima isti učinak kao uvjeravanje titoista da Tito nije samo “maršal i genije”.

Bandić ploču s njegovim imenom može i ostaviti i skinuti a da to za njega neće imati nikakvih izbornih posljedica. Za njega vrijedi titoistička, parafrazirana: Što je više kleveta i laži, Miki nam je miliji i draži! Nešto tome nalik kanda je i u Osijeku, gdje opet gazduje također politički dugovječni “Hercegovac”, Anto Đapić, unatoč ozbiljenju antiutopijskog antiprojekta: “Sam svoja stranka“!

Postane li i nakon izbora osječkim gradonačelnikom, Đapić će moći ustvrditi kako mu političko koaliranje nije naštetilo, a da mu je osobno koaliranje koristilo, da su ga Osječani zapazili i pozitivno vrednovali. Možda će tako Splićani ocijeniti i pojavljivanje Željka Keruma na Novoj TV, njegovo pjevanje.

Kandidat za splitskoga gradonačelnika došao u emisiju gdje se gledatelji prijavljuju da bi pjevanjem nešto zaradili, do volje se napjevao, platio za to 50.000 kuna i na mrštenje “fetivih Splićana” vratio se u Split. Najnamršteniji među njima njegovu kandidaturu za gradonačelnka doživljavaju kao splitski “kulturni referendum”.

To što oni misle da “Vlaj” poput Keruma ne može biti gradonačelnik Splita, znači isto toliko što su esekeri mislili da “dođoš” kao Đapić ne može biti gradonačelnikom Osijeka, a “stari Zagrepčani” da Hercegovac ne može biti gradonačelnikom Zagreba. Politička je ćud hrvatskog birača čudna rabota. Samo četvero gotovo svemogućih mogu gotovo sve što hoće.

Svi drugi moraju uvjeravati da kane to što su rekli. Pa i premijer, Ivo Sanader, da “misli ozbiljno” glede saborskih mirovina. Pa još i više glede nedavne neočekivane parafraze Tita. Na ucjene Zapada Tito je svojedobno odgovorio prispodobom “radije ćemo jesti lišće...”, a Sanader, na slično ucjenjivanje, nije spominjao ni lišće ni travu, ali je obznanio da ne moramo u EU ući pod svaku cijenu. Je li to doista mogući izbor, ili je sve samo zbog izbora?