Iznova iz Hrvatske narodne banke stiže vesela vijest – inozemni se dug popeo na 43,8 milijardi eura. Veselje je pojačao i podatak da je u Hrvatskoj više od 300.000 nezaposlenih. Ali za javnost je to ipak tek rubna zabava – glavna je u obilju istraga o Barišiću, Mravku, Jurakovoj, Beuku i drugim sudionicima korupcionaških afera u kojima je glavni lik Sanader. U potrazi za rodonačelnikom toga zla ljevičarski mediji i komentatori, kao i uvijek, nađu ga u dr. Franji Tuđmanu, vječnom krivcu za sve nacionalne nevolje. Sve što ne valja u Hrvatskoj poteklo je od njega.
Račan, Budiša i Mesić osvojili su vlast na žigosanju njegova vremena i obećanjima da će tom vremenu biti suđeno i presuđeno, da će se vratiti bajoslovno velik novac pokraden i iznesen u inozemstvo, a Sanader je dugo bio miljenik lijevih medija zbog “detuđmanizacije” Hrvatske. Gdje je učinak, gdje su osude zbog “pljačke stoljeća” u privatizaciji i pretvorbi, gdje su milijarde vraćene iz stranih banaka? Nema ničega! Ali je negativni mit o Tuđmanu ostao. Sjećate li se novinskih anketa u drugoj, trećoj i četvrtoj godini Račanove vlasti u kojima se građane pitalo žive li bolje nego prije? Nikad pozitivnih odgovora nije bilo više od 30 posto, a Račanovi su ministri na te ankete uzvraćali tvrdnjom da se živi bolje, ali da to građani još “ne vide” ili “ne osjećaju”.
Na kraju Tuđmanove vladavine dug je inozemstvu bio 9,5 milijardi dolara, a polovica od toga bio je dug bivše države. U usporedbi s današnjih 43,8 milijardi eura, to je šest, sedam puta manje! Nijedna banka i nijedna strateška tvrtka nije bila u većinskom stranom vlasništvu, a nezaposlenih je bilo otprilike kao danas ili na kraju Račanove vlasti. Unatoč ratu i golemim troškovima obrane, unatoč tome što je Hrvatska prihvatila pola milijuna izbjeglica, unatoč razrušenoj zemlji i privredi, unatoč neizbježnoj propasti mnoštva poduzeća zbog prelaska na tržišno gospodarstvo, unatoč troškovima u obnovi zemlje, Hrvatska je potkraj devedesetih imala kakvu-takvu nacionalnu ekonomiju, gospodarsku i financijsku suverenost, manje sirotinje i pučkih kuhinja nego u idućih deset godina te uz dobro političko vodstvo obećavajuću budućnost.
A onda je počela “detuđmanizacija” – Domovinski je rat predan Haagu, banke i strateške državne tvrtke stranim profiterima, zakonodavstvo i politika Bruxellesu, televizijske koncesije inozemnim proizvođačima medijskog smeća, javnost je zasipana porukama da smo bez Europe “nitko i ništa”, a koliko god su mogli Račan i Mesić su pokvarili dragocjeno savezništvo s Amerikom.
Hrvatska je vrijedila samo koliko je prestajala biti svoja, koliko je postajala anacionalna i koliko se iz suverene zemlje pretvarala u koloniju. Kad danas ljevičari u kojekakvim povodima opanjkavaju Tuđmana, sve te činjenice jednostavno preskaču. Jer, već sami po sebi njima su i Račan, i Mesić, i dugo vremena Sanader, i Europska unija, i svi ti mitovi koji su bili suprotnost Tuđmanu, a stvarno su i kobno slabili Hrvatsku, bili mentalni oslonac i nepovredive vijednosti, kao što su u komunizmu bili Tito, radnička klasa, samoupravni socijalizam, miroljubiva koegzistencija i druge ideološke igračke. Tuđman nema ama baš ništa s današnjom korupcijom, on je bitno različit od rasprodavača i zaduživača Hrvatske, od onih koji obećavaju jedno a rade drugo, jer je sva svoja bitna obećanja i za Hrvatsku sudbonosne naume ostvario i ispunio. I to u najgorim mogućim ratnim uvjetima i međunarodnim zamkama.
Za razliku od njegovih nasljednika koji su imali tako dobre međunarodne uvjete da su sami Hrvatsku nazvali “miljenicom Europe”. A “miljenica” je danas među najzaduženijima, među najkorumpiranijima, i u gospodarstvu najslabijima.
Ivkošiću,pogledaj kako se jugoviči uzjogune samo na spomen Tuđmana. 110 usrana ,ludi jovo ,cvrčak,kumajanja,sve dušman do dušmana. Sve je to 95 trebalo na traktore i via Šumadija,a ne da nam danas ta troprsta bagra drži predavanja.