Noćas sam se vratila s Kvarnera u Zagreb. Ostala su mi još samo četiri dana godišnjeg i upravo sam velikim kuhinjskim nožem prerezala sir jer mi cijeli ne satne u hladnjak. Stavila sam jedan komad na drugi, poravnala rubove i sad je na tanjuru neodoljivo podsjećao na double decker, londonski autobus na kat. Bio je neovlašteno parkiran i usamljen u samom središtu kružnog toka na plavičastom porculanu.
Onda je ušao Vinko. Izraz lica bio mu je drukčiji nego jutros. Primjetno mu se na licu odražavala promjena zbog nečega što mu se, pogađala sam, dogodilo na poslu ili možda usput, tko bi znao. Vinko je bio bolnički patolog, no kako je znao da se bojim smrti, a i da nerado gledam slike bolesti (primjerice, kad je na TV-u prikazana neka rana ili novi način operacije pacijenta, redovito okrećem bilo koji drugi program), priče iz klinike rijetko je donosio kući. Ma mogla sam ja slušati o njegovim kolegama, pa i o pacijentima, ali samo do onog dijela s gnojem i krvlju, do pokušaja zornog približavanja raspadanja sa svim pratećim stručnim nazivima za nepovratno gubljenje još jednog ljudskog života.
Osjećala sam da ovaj put ne mogu dobro procijeniti situaciju. Nešto u Vinku mi je bilo međusobno nespojivo i kontradiktorno. Lice mu je blistalo, kao da je upravo ovog trena postigao izuzetan uspjeh ili da je saznao kako pobijediti na europskom nogometnom prvenstvu pa je sada jedini na svijetu koji posjeduje baš tu informaciju. A opet, s druge strane, primijetila sam na njemu dozu nemira koji je graničio s nesigurnošću, te ga vodio u prostor duha kojeg, predviđala sam, apsolutno ne pozna.
Prvo je izuo cipele. Učinilo mi se da ih izuva cijelu vječnost i shvatila sam da sam još jednom zaglibila u hiperboličnost. Zašto uopće itko teži rabiti sredstva preuveličavanja? Je li i to svojevrstan kompleks? Strahujemo li od vlastite bezizražajnosti, bljedila, pa zato pretjerujemo? Užasavamo li se situacije u kojoj bi nam netko prilijepio etiketu "dosadan"? Bila sam jezivo nestrpljiva i željela sam što prije spoznati što je posrijedi, ali sam isto tkao shvatila da oduvijek više priča što ga manje pitam.
Onda je iz hlača izvukao te skinuo jeans košulju, koju već raščijanu i izlizanu još uvijek nije dao baciti. Pa ju je nosio u sobu kamo se otišao presvući. Kad se napokon vratio, mirno je sjeo za blagoavonički stol. Danas, među svim onim leševima, pojavio se jedan čije srce još tuče. Svašta!
Znatiželjno sam ga, ali i s nevjericom, promatrala. Ovo definitivno nije bilo Vinkovo držanje. Ni Vinkov imidž. Možda je samo zamro pokušala sam naći rješenje. Je vraga! Onda? slegla sam ramenima. Mrtav je. Mrtav? A ja mu mogu poslušati otkucaje srca. Kako znaš da je mrtav? Samo ja čujem te otkucaje, razumiješ? Sada mi je već nebulozno zvučao upravo on koji se uvijek strogo pozivao na egzaktnu znanost. I nitko više nastavio je. Jesi li siguran da čuješ baš njegovo srce? Oštro me pogledao. Nitko drugi rad toga srca ne može registrirati. Ni kolege, ni instrumenti izjavio je. Samo ja.
Pokušala sam od Vinka saznati što više o prijašnjem životu leša koji i mrtav alternativno živi. No ni on nije znao puno. Rekao mi je da sam mogla sinoć vidjeti prilog o njemu na TV dnevniku. Leš je dvadesetpetogodišnjak, ubio ga je za vrijeme oružane pljačke policajac. Do tada nekažnjavan, uperio je u djelatnicu parfumerije pištolj i kad je ona izvukla lovu iz kase, prvo se zbunio, a zatim joj opsovao novac i zatražio da pokupi i stavi na pult sve labello stikove koje je imala u radnji. Dok je pred ogledalom po usnama razmazivao sadržaje rozenog pa zatim zelenog stika, prostodušno se smijao. Vidjelo se da gušta svoju igru. Na kraju se ispostavilo da nije imao pravi pištolj.
Sljedećih dana Vinko i ja smo pokušavali što više saznati o mrtvom dečku. Zvao se Mihael. Našu ovotjednu preokupaciju združivalo je svakodnevno popodnevno ispijanje kave iz vedrih žutozelenih šalica s plavim cvjetovima, jer smo prije kave tragali samostalno, Vinko u bolnici, a ja preko prijateljice iz Mihaelova kvarta, a popodnevna kavica objedinjavala je rezultate pretraga, nadasve siromašne. Prijateljica me obavijestila da je Mihael davno odselio i da ništa o njemu ne zna, a Vinko je saznao da je leš imao dvije djevojke. Obje su se pojavile u bolnici i, naravno, nisu znale jedna za drugu. Naše traganje presijecale su još neke sitnice poput odlaska u shoping, razgovora s poznanicima, TV dnevnika koji Vinko nije propuštao. Znao je reći:
Dnevnik te svaki dan čeka točno u 19.30 vjeran poput psa. Nisam baš bila sigurna tko je čekatelj dnevnik ili gledatelj, ali nisam si namjeravala priuštiti zatezanje odnosa s Vinkom zbog sitnica i gluposti, nisam jednostavno mogla pristati da takva stvar ugrozi naše odnose za vrijeme istraživanja i da odvuče pozornost s njega. Razgovore o Mihaelu nakratko je prekinulo i ljubakanje Vinkova kolege izvan bračne zajednice, no kako je Vinko rekao, to su bile samo vatačine. A vatačina je, tumačio je, samo neoficijelan obrok seksa. Omeo nas je i dolazak Vinkovih roditelja. Pa još neki nebitni događaji. Ono što me progonilo bilo je da li bih ja čula rad Mihaelova srca. Htjela sam se čak prošvercati u prostoriju s leševima, iako ne znam da li bih u njoj izdržala i što bi bilo kad bih vidjela mrtvaca, ali Vinko za takvo što nije želio ni čuti.
Kasnije sam sama, da Vinko ne zna, otišla na groblje, no kroz lijes i granitnu ploču nad Mihaelom ništa nisam čula. Nakon nekog vremena o odlasku sam ispričala Vinku. Ali rekla sam mu da na taj način vjerojatno ni on ne bi bilo što mogao čuti. Poslije dva mjeseca zajedno smo otišli na jednu sahranu na isto groblje. Nakon sprovoda smo se pogledali i bili smo sigurni da smo pomislili na isto. Šutke smo se uhvatili za ruke i prošetali do Mihaelova groba. Gledala sam ga dok je tamo stajao. Prvo je malo problijedio, a onda mu je lice zablistalo. Bez dvojbe, znala sam da i ovaj put čuje otkucaje. Čujem.
Onda je nastupila tišina. I vidjela sam svog Vinka kako nešto proživljava, ali nisam shvaćala o čemu je riječ. Mislim da su otkucaji srca bili nemušti jezik. Definitivno mi se činilo da ti otkucaji nešto govore. Tjedan dana kasnije naši odnosi su se sve više komplicirali. Sumnjala sam da je Vinko, dok sam bila na ljetovanju, bio s ljubavnicom. Iz dana u dan bila sam sve uvjerenija. Štoviše, vjerujem da je ona i boravila u našem stanu. Zato je tako olako pristao da idem s prijateljicama na Kvarner, kad već on ne može u isto vrijeme dobiti godišnji odmor. A znao je da ga ja ne mogu dobiti u drugo vrijeme jer ga u mojoj ustanovi koristimo kolektivno. Razbijala sam glavu zašto mi odmah nije bilo sumnjivo to što sam na trosjedu našla dvije plave duge kose. Što sam vidjela da nedostaju nepalski štapići sa sandalovinom koje Vinko sam nije imao naviku paliti.
Temu Mihaelova srca ostavili smo sasvim po strani i nismo je više, ni Vinko, ni ja, spominjali. Možda negdje u studenom sjetila sam se priče koju mi je ispričao Nizozemac prije nekoliko godina, a za vrijeme mog boravka u jednoj državi o čijoj smo etno glazbi tih zajedničkih dana dosta razgovarali. Nakon izleta u crkvu što je zauzimala poseban položaj u kulturnoj baštini zemlje u kojoj smo se nalazili, upitao me da li sam čula legendu vezanu za srce sveca koji je tamo sahranjen, s obzirom na to da smo crkvu posjetili u većoj grupi i da nismo svi mogli čuti vodiča. Kad sam niječno odmahnula, nastavio je:
Rečeno je da je moguće, ako se prisloni uho na određeno mjesto, čuti kucanje svečeva srca. Ako se nema grijeha. I jesi li čuo kucanje? Ne. Onda si grješnik! nasmijala sam se. Možda jesam.
Dugo mi je odzvanjalo u ušima to maybe I am, maybe I am, maybe I am... Ako samo netko bez grijeha može čuti srce sveca, tko onda može čuti srce grješnika? Kakva osoba može čuti Mihaelovo srce? Teško mi je bilo osuđivati tog dečka zbog uživanja u neobuzdanoj igri s labello stikovima, zbog dvije djevojke, a moža i više od dvije, tko bi znao, jer mi je Mihael na čudnovat neki način već postao simpatičan. Ali nije mi moglo biti simpatično, niti me više fascinirati, što je otkucaje njegova srca začuo baš Vinko. Što je jedini on razumio Mihaelov nemušti jezik.