Sveznalice i neznalice

Kad bi Hrvatska bila normalna pravna država, premijerka ne bi – barem iz poštovanja prema pravosuđu i prividu trodiobe vlasti, ako već ne mora poštovati stranačku odluku o suspenziji – za istrage o najvećoj korupcijskoj aferi niti hrabrila glavnog aktera. Kad bi se svi na vlasti držali zakona ko pijan plota, potpredsjednik Vlade Ivan Šuker danas ne bi sjedio u svome uredu ili bi ga premijerka za primjer svima izbacila iz Banskih dvora te bi se i Državno odvjetništvo pozabavilo pitanjem odgovornosti za nemarno obavljanje državne službe.

Jer, u protivnom, nacija bi danas drhtala prestravljena Šukerovim oholim priznanjem da nam odluke od državnog značenje donose neznalice i potpuno nezainteresirani. Baš kao što smo svi bili šokirani, pa i sama Jadranka Kosor, kad je HDZ-ov zaslužnik uhvaćen kako prima plaću u HEP-u iako ništa ne radi. Tog anonimusa predsjednica HDZ-a je promptno izbacila iz stranke demonstrirajući time koliko ona i njezina stranka drže do poštena rada.

I Šuker kao ministar financija u slučaju Ine nije ništa radio, već je sve prepustio svojim kolegama Damiru Polančecu i šefu Ivi Sanaderu, pa je za dizanje ruku kad se to od njega očekivalo napredovao do mjesta potpredsjednika Vlade. Kako Šuker i nakon javnog priznanja da kao član povjerenstva za izmjenu ugovora između Ine i MOL-a nije ništa radio niti je išta znao, već je samo kao ministar dignuo ruku, očito je koliko su takve sposobnosti, neznanje i poslušnost na cijeni. Iako nitko razuman nije očekivao da bi se Šukeru nakon takvog svjedočenja pred istražnim povjerenstvom moglo nešto dogoditi, isto tako posve je normalno da ni nacija nije zgrožena Šukerovom iskrenošću.

Svi znamo kakav nam je dominantni princip upravljanja, vladanja i odlučivanja, te da samo teoretski imamo trodiobu vlasti. U praksi se sve svodi na poslušne dizače ruku, s jedne strane, i sveznalice koji određuju kada i za što treba dići ruku. Kako je Šukeru u vrijeme Sanadera bilo bitno samo da zna što se od njega očekuje, tako i danas članovi saborskog Odbora za Ustav, kojim predsjeda sveznajući Vladimir Šeks, znaju kad ne trebaju doći na sjednicu ili, kad zatreba, sposobni su svoje grafološko i pravno znanje suprotstaviti čak i softveru koji je “izbacio” ministra uprave Davorina Mlakara, ili će s pozom ustavnopravnih stručnjaka dvojiti ima li referendum smisla. Kako kod nas sve ima svoje političko zašto, tako je i optužnica za Polančeca kao šefa zločinačke organizacije koincidirala s posjetom potpredsjednice Europske komisije i povjerenice za pravosuđe Viviane Reding.

I to će Polančec i njegov odvjetnik znati iskoristiti u obrani političkim sredstvima. Tek kad i ako javnost takvu obranu bude tretirala s podsmijehom moći ćemo reći da imamo neovisno pravosuđe. Upravo zbog dominantnog načina odlučivanja u nas, u kojem svi znaju što im je činiti, sindikati, oporba i predsjednik države strepe i od odluke Ustavnog suda o referendumu. Ustavni suci već su na haraču pokazali da znaju kako treba tumačiti Ustav, pa i oni koji su protiv, tako i oni koji su za referendum, opravdano sumnjaju da će to znati i u ovom slučaju. Iako se oporbi, pa i sindikatima, u ovome slučaju može staviti isti prigovor jer i oni “dižu ruku” za referendum ne zbog svekolike stručne analize slučaja već isključivo zbog političke oportunosti.

Uistinu je nevjerojatno da baš nitko od protivnika HDZ-a, odnosno zagovornika zaštite radnih prava ne misli kako bi bilo apsurdno referendumom štititi pravo koje po vrijedećem zakonodavstvu već imamo. Bismo li mogli onda referendumsko pitanje proširiti na zaštitu svih postojećih prava, pa nam Sabor onda ne bi niti trebao, već bismo bili jedina demokracija u kojoj bi se zakoni mogli mijenjati jedino referendumom!? No, i to je moguće u zemlji u kojoj ministar ne odgovara čak ni za ono što on (ne) radi dok nam generali odgovaraju i za ono što su drugi radili u ratu.