Svrtanova monodrama mogla bi nam vratiti istinu o Vladi Gotovcu

Kazališna predstava Borisa Svrtana “Moj slučaj”, monodrama o životu Vlade Gotovca, na neko je vrijeme iz zaborava ponovno izvukla osebujnoga Gotovca. U kulturi, u kojoj se brzo i spontano zaboravlja, i nedavna je deseta obljetnica Gotovčeve smrti prošla gotovo zaboravljena. Tek nekoliko sporadičnih i prigodničarskih prisjećanja bili su malne sve. Svrtanova predstava o Gotovcu ujedno je protivna hrvatskoj sklonosti zaboravu, ali i navici našeg već tradicionalnog podmetanja, klevetanja i krivotvorenja tuđih i vlastitih životopisa. Ni književnik, robijaš i političar Vlado Gotovac nije izbjegao tim nacionalnim navadama. Počelo ga se intelektualno i politički falsificirati valjda odmah nakon pogreba te se nastavilo s osobitim žarom. Do danas ga se već toliko prebojilo i izokrenulo da on i da je još živ ni sam sebe ne bi prepoznao. Gotovac je ogoljen ostao sveden samo na liberala, na pojedinca koji je robijao samo zbog svog liberalizma. Nadati se da će predstava Borisa Svrtana ponovno vratiti Vladu Gotovcu samome sebi, a istinu o njemu svima nama.

Dugogodišnjim falsificiranjem Gotovčeva životopisa došlo se do krajnosti i do apsurda. Na kraju podvala se svela na to da je Gotovac četiri godine robijao u Staroj Gradiški samo zato što je bio liberal! Kao da je robijao kao apstraktni anacionalni liberal, a ne kao konkretni i samosvjesni Hrvat. Da je u doba titoizma i komunističke represije bio samo liberal, Gotovac bi bio od režimskih ideologa i novinara označen i proskribiran kao režimu nepoćudni “truli liberal”. I to bi bilo sve. Ali kako je bio hrvatski liberal i politički istaknuti Hrvat, nije mu ginula robija. Dobio je grozomornu udbašku robijašnicu u Staroj Gradiški za koju je i zloglasna Lepoglava, kako su upućeni govorili, bila pravi hotel! Tada se u Titovoj Jugoslaviji nije sudilo samo političkim protivnicima komunističkoga jednoumlja, nego i hrvatstvu. Kao jednoga od idejnih protagonista hrvatskoga proljeća Gotovcu se sudilo čak i mimo komunističkih zakona. Tadašnji časni sudac Vladimir Primorac čak ni u tome zakonu nije našao pravno uporište za njegovu krivnju, ali je i njemu i ostalim sucima svemoćni Tito poručio: “Ne morate se držati zakona kao pijan plota.”

Kazališno Svrtanovo uprizorenje Gotovčeve biografije ujedno je i podsjetnik na mentalne malformacije njegovih negdašnjih protivnika. Gotovca se odavno krivotvori, politički iskorištava i besramno banalizira. Tako smo i tijekom nastupnoga premijerskoga govora Zorana Milanovića svjedočili da je intelektualno nadobudni zastupnik premijerov govor proglasio ravnim čuvenom Gotovčevu govoru pred nekadašnjom Komadom Pete vojne oblasti. Rijetki je retorički biser sveden na razinu šturog i stilski emocionalno birokratiziranog premijerova govorenja.

Histrionski dom Zlatka Viteza ujedno je i simbolički dobro odabrano mjesto za predstavu o Gotovcu. Histrionski dom je tako povezao voditelja Histriona, Zlatka Viteza i njegovog prijatelja Vladu Gotovca. O tome je prijateljstvu nedavno u emisiji “Nedjeljom u 2” govorio sam Vitez. U tome je emocionalnom prisjećanju Vitez ispričao i jednu sekvencu koja svjedoči o idealizmu Vlade Gotovca te o praktičnoj naravi real-politike. Vitez je spomenuo zgodu s kraja 80-ih prošloga stoljeća u zagrebačkoj kavani Korzo. Društvo hrvatskih političkih zanesenjaka bavi se utopijskom pričom o stvaranju hrvatske države. Vrhunac te političke bajke postaje utopijsko pitanje tko bi mogao biti predsjednik te države. Svaki je sudionik na papirić napisao ime svoga favorita. Vitezov je bio – Gotovac. Kada je doajen toga društva, stari ironiji sklon general Ivan Šibl skupio sve te papiriće i pročitao imena kandidata, u svome je stilu okupljenima rekao: “Svaka čast svima, ali predsjednik Hrvatske ipak će biti moj prijatelj Franjo Tuđman.” A Gotovac, koji nije zapravo imao smisla za praktičnu politiku, ostao je idealist u toj politici, jer politika interesa a ne etičkih načela i nije bio njegov pravi milje. Svrtanova monodrama podsjetnik je na istinu o Gotovcu i nada da politika može biti humanija, demokratskija i etičnija.