Syriza politički tsunami

Raspoloženje koje vlada među biračima u Grčkoj pokazuje da bi na izborima, koji su zakazani za 17. lipnja, mogla doći do političkog tektonskog poremećaja. Syriza ili koalicija radikalne ljevice već sada dobiva 30 posto glasova i kao takva postaje nezaobilazan politički čimbenik bez kojega nitko neće moći formirati vlast. Zanimljivo je i to da Syriza, kako se bliži dan izbora, postaje sve popularnija. Prije samo desetak dana konzervativci su imali lijepih pet posto prednosti, no to se istopilo i još krenulo u dodatni minus tako da sada konzervativci imaju oko 26 posto potpore. Čini se da bi se u idućih desetak dana ta prednost mogla dodatno istopiti u korist Syrize. Iako će i ovim zaista neobičnim ljevičarima možda trebati nekakav koalicijski partner, činjenica da su pobijedili na izborima mogla bi diljem Europe uzrokovati politički tsunami koji više nitko neće smjeti ignorirati. Prvi put u povijesti suvremene zapadne demokracije na vlast bi mogla doći koalicija potpunih političkih autsajdera koji bi, prije samo desetak godina, bili predmet pošalica, pa čak i sprdnje. No danas, nakon što je uhodani politički establišment zakazao i odveo zemlju u propast, političke opcije poput Syrize dobivaju na težini.

Iako svoje korijene vuče iz mladeži grčke Komunističke partije, Syrizu se nikako ne može svrstati među tradicionalne komuniste. Jezgra joj je zapravo eurokomunizam koji je tijekom 70-ih i 80-ih godina odbacio utjecaj i kontrolu Komunističke partije SSSR-a i počeo propagirati socijalnu transformaciju koja je u skladu s tekovinama zapadne demokracije. Cilj je bio potraga za nekim trećim, potpuno demokratskim putem do socijalizma. Tijekom devedesetih u Grčkoj su se pod isti kišobran počeli polako okupljati eurokomunisti, socijalni demokrati izrazito lijevo orijentirani, ekstremni ljevičari, lijevi ekolozi, gay aktivisti, feministice i antiglobalisti. Prelaskom u novi milenij, ovo šareno političko društvo postalo je sve organiziranije i moglo bi se reći da je upravo iz Grčke krenuo pravi antiglobalistički aktivizam koji je uspio okupiti europske istomišljenike i organizirati velike, gotovo povijesne pohode na velike summite svjetskih moćnika. Jedan od prvih velikih i značajnih uspjeha prosvjedi su u vrijeme summita G8 u Genovi 2001. godine kada je postalo vidljivo da se u Europi, ali i šire, skuplja kritična masa mlađih ljudi koji su svjesni da neoliberalni kapitalizam tone u dekadenciju koja bi mogla unesrećiti svijet.

Kada je Grčka 2008. godine počela tonuti u krizu i kada je došlo do incidenta u kojem je policija u siromašnom atenskom predgrađu ubila 15-godišnjega dječaka, upravo je Syriza bila snaga koja je organizirala goleme prosvjede koji su trajali dva tjedna i koji su im poslužili za prikupljanje pristaša, uglavnom obrazovane, ali i siromašne mladeži koja u tadašnjem političkom establišmentu nije vidjela nikakvu budućnost.

U trenucima kada je Grčka pala u financijski i gospodarski ponor i postala talac nametnutih drakonskih mjera štednje, Syriza je bila politički potpuno spremna – imala je vrlo argumentiranu politiku koja se protivila europskim mjerama štednje, a uz to je imala i vrlo veliku masu pristaša koja je siromašenjem zemlje i njenih građana iz dana u dan rasla. Syriza sada iza sebe ima, moglo bi se reći, mladež sklonu alternativnim načinima razmišljanja, velik dio srednje klase i intelektualaca, sindikalne vođe iz sindikata privatnog sektora, migrante i urbanu sirotinju, male poduzetnike koji su kolabirali zbog porezne politike i mjera štednje. Ključ je njihove pobjede na izborima mobilizacija pripadnika tih grupacija da izađu na izbore. Zasad im ide više nego dobro.

Pobijede li, ovaj bi se požar mogao proširiti Europom upravo zato što već imaju dobro organizirani međunarodni antiglobalistički “network”. U tom slučaju – Syrizi će samo nebo granica biti granica.