Tajkuni i sinovi mogu odahnuti

Tajkuni i njihovi sinovi mogu odahnuti: za sve nas ostale rigorozne kazne za prometne prekršaje ni po novome se neće računati prema prihodima prekršitelja, nego tu vlada još u socijalizmu omražena – uravnilovka.
Svima jednako, od pet do 15 tisuća kuna kad se vozi više od 50 kilometara preko brzine dopuštene u naselju, od tri do sedam tisuća kuna za takvu vožnju izvan naselja.

Pa bio to netko tko taj novac ne vidi u dva-tri mjeseca ili netko tko toliko potroši za rundu u kafiću. Bi li Kerum, koji je platio dvije tisuće kuna za vožnju dostojnu utrka – 233 kilometra na sat – iole mario da je kazna bila sedam tisuća kuna? Ili bi ih možda unaprijed uplatio još nekoliko, tek da se ne mora zaustavljati kad noga krene po gasu?

Zašto nas nekako muči osjećaj da će policija najviše kažnjavati one koji brzinu prekorače za 10-ak kilometara, što će sad stajati 500 kuna i u naselju i izvan njega? Zašto Hrvatska ne može odmah primijeniti, primjerice, finski model?

Tamo svatko plaća prema svojim prihodima, pa je u Hrvatskoj jako odjeknula priča o kazni koju je švedski trgovac nekretninama mora platiti jer je vozio 67 kilometara na sat umjesto dopuštenih 30.
Ta je kazna, naime, određena na 50 trgovčevih dnevnica, koje su 3000 kuna, ukupno – 150 tisuća kuna! Takvu bi kaznu možda primijetili i tajkuni i njihovi sinovi.

Međutim, to je zasad, procjenjuju u stručnim krugovima, u Hrvatskoj neprovedivo. Jer u nas uredno na sudu i stanovnici vila ne trepnuvši kažu da su – nezaposleni.

Bilo je pokušaja da se prekršajne kazne tako naplaćuju, da svima budu podjednako teške, no neslavno su propali na takvim primjerima, gdje su biznismeni prijavljivali minimalce. Zato se na kraju uvriježilo da se svima naplati prosječna dnevnica.

Tako nam preostaje da čekamo vrijeme kad će se i u nas točno znati svačiji prihodi, kad jednom bude ostvareno obećanje ministra Šukera da će to donijeti porezni broj. Dotle, moramo i dalje trpjeti jednake kazne za sve.

I sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama tako smo ponovno na početku: kazne su pooštrene do apsurdnih visina za radničke plaće, ublažen je toliko napadani nula promila, no na kraju nitko ne vidi koji su to instrumenti koji će 540 poginulih prosječno godišnje na hrvatskim cestama svesti na neku podnošljiviju razinu.

K svemu, koja je uopće svrha povećavanja visine kazni ako ih se većina ne naplati, pitanje je koje očito nije mučilo predlagače zakona.