Tajna mafijaške stražnjice

I bez snimki stražnjice, srbijanski novinari već su pokazali izniman interes za zagrebačka jezera. Shvatili su da postoji velika mogućnost da na nekoj od plaža sretnu, živog ili mrtvog, nekog od svojih pred Sabljom odbjeglih mafijaša. Raskomadani srbijanski narkodiler Cvetko Simić nađen je na Jarunu, ubojice srbijanskog premijera Zorana Đinđića obračunali su se kod nudističkog jezera u Rakitju.

Zagrepčanima pak ostaje nada da će bolje od hrvatskih tajnih službi, oboružani općim istražiteljskim znanjem, znati procijeniti sigurnost plaže na puškomet od položenog ručnika. Nekoć su novinari o tom fenomenu – da se srbijanski mafijaši najsigurnije osjećaju u Hrvatskoj – pisali na razini paradoksa.

Danas je to notorno, kao i spoznaja da nas samo puka sreća može spasiti od toga da i sami ne postanemo kolateralne žrtve nekog njihova okršaja. Što su radile hrvatske tajne službe i policija, ponavlja se pitanje koje je postavljano i nakon likvidacije Cvetka Simića, čiji je put i djelo srbijanska tajna služba pratila sve dok nije ušao na naš teritorij. Tada je on ugasio svojih pet mobitela, što naše tajne službe ni u ludilu nisu mogle predvidjeti, pa su mu izgubile trag sve dok nije nađen bez glave i ekstremiteta, precizno odsječenih, na najpopularnijem hrvatskom jezeru.

I nakon likvidacije Ive Pukanića i Nike Franjića mediji su vrištali. Bilo im je čudno kako je netko kalibra Željka Milovanovića – vlasnika crvene Interpolove tjeralice, kojeg su, uz Hrvatsku, kao osuđenog ratnog zločinca, zbog kriminalne reputacije, tražile Srbija, Mađarska te Bosna i Hercegovina – mogao šetati sa svojim drugarima usred Zagreba, i to s eksplozivom, i još k tomu u blizini stana tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića. Svima je to bilo neshvatljivo osim bivšem šefu tajne službe, a danas prvom policajcu Tomislavu Karamarku.

On je lakonski ustvrdio kako sigurnosno-obavještajna agencija ne može pratiti sve prijelaze preko granica, a problem je i što mafijaši pri prijelazu granice ne kažu tko su i kakvo zlo dolaze napraviti. Uzgred, ako nam Severina ne mora znati da je mafijaški helikopter vozi da pjeva na svadbi “balkanskog kralja heroina”, posebice ako za to dobiva 50.000 DEM, zašto bi naše tajne službe, tko zna kako plaćene i bez ikakva kolektivnog ugovora, morale znati tko nam se šeće zemljom.

Iz Karamarkova stava, ništa logičnije, Hrvatska se u međuvremenu nametnula kao regionalni lider pa je glavni ravnatelj hrvatske policije upravo otvorio dvodnevni seminar o temi krivotvorenih putnih isprava na jugoistoku Europe.

Oliver Grbić pohvalio se vrhunskom opremljenošću graničnih prijelaza te je kao uspjeh istaknuo lanjsko smanjene broja otkrivenih krivotvorenih isprava 32,4 posto u odnosu na godinu prije. Taj je uspjeh veselio i Đinđićeve ubojice, koji su se koristili lažnim ispravama. Ali, na pogrešnom mjestu, gdje nismo vrhunski opremljeni. Unatoč tomu, srbijanska policija znala je da su u Hrvatskoj, da su se povezali s našim podzemljem i da jednoga od njih posjećuje supruga iz Beograda. Slučajno, to je prije dva mjeseca netko šapnuo srbijanskim medijima. Ali, naši opet imaju problem jer im nitko nije dao informaciju na kojoj adresi i u koje vrijeme dečki koje traži cijeli svijet ordiniraju i primaju posjete. Ipak, nije sve tako crno.

Ovaj put, mora se priznati, informacija da su se u Zagrebu obračunali ubojice premijera susjedne države vrhunski je zatajena. Događaj se zbio oko podne, novinari su u 16.19 sati dobili službenu obavijest da je na Rakitju “pronađena muška osoba s ozljedama iz vatrenog oružja” te da će im na mjestu događaja glasnogovornica dati dodatnu informaciju.

I ona i novinari tamo putuju kako bi im pročitala dvije rečenice priopćenja i da “identitet, okolnosti i točno mjesto policija utvrđuje”. O komu je riječ, zagrebački su novinari doznali tek u predvečerje, ali od kolega iz Beograda. Dakle, tajne službe ipak nešto rade.