Talijani nam šalju Caravaggia, a Slovenci želju da nam crkne krava

Susjedi Talijani odlučili su na vrlo poseban način izraziti dobrodošlicu Hrvatskoj u Europsku uniju. Ljepše i znakovitije zapravo i nije moglo ispasti. U zagrebački Muzej za umjetnost i obrt uoči našeg ulaska u EU iz Milana dolazi glasovita Caravaggiova slika “Večera u Emausu” za koji stručnjaci kažu da je najvrednija i najznačajnija slika koja će ući u Hrvatsku. No Talijani tu dragocjenost vjerojatno nisu odlučili Hrvatima poslati a da pri tome nisu dobro razmislili o poruci, pa i onoj političkoj, koju će ta slika prenijeti nama Hrvatima, narodu koji još nije riješio sve svoje peripetije oko ulaska u EU.

Caravaggio je veliki slikarski majstor baroka, a upravo je to razdoblje kada su hrvatski pisci, slikari i drugi umjetnici bili sastavni dio europskog kulturnog kruga, ništa lošiji od svojih europskih kolega. Da, u to doba, u 17. stoljeću, bili smo vrlo čvrsto ukorijenjeni u Europi, a hrvatski barok bio je integralan i neodvojiv dio europskog baroka koji je, između ostalog, bio književno-umjetnička reakcija na pokret reformacije Martina Luthera, vrlo jak poziv na ujedinjavanje snaga i obnovu vrijednosti koje su bile poljuljane reformacijom. Italija je tada bila barokna velesila, središte svekolike europske kulture i umjetnosti, predvodnik! Imajući sve ovo u vidu, Talijani nam “Večerom u Emausu” zaista šalju snažnu poruku da sada, kao i u baroku, pripadamo u Europu bez ikakvih dvoumljenja. No kao bivša studentica komparativne književnosti kojoj su dvojica profesora za cijeli život utisnula strast prema hrvatskom književnom baroku, mislim da Caravaggio u našem zagrebačkom muzeju ne bi trebao ostati usamljen. Trebalo bi u njega donijeti i slike naših baroknih slikara, fotografije predivnih baroknih crkava, a prostor obogatiti i faksimilima velikih i toliko značajnih književnih djela, organizirati večeri čitanja poezije velikih dubrovačkih, dalmatinskih, kajkavskih baroknih književnika... To bi možda bio pravi odgovor na Caravaggia, ali i prigoda da se i hrvatskom puku vrati sjećanje na barokne velikane i vrijeme kada smo bili neodvojivi dio Europe. Jer znanje o njima nam je krajnje jadno, što sam provjerila obišavši nekoliko ulica i cimnuvši za rukav tridesetak Zagrepčana. Nitko nije znao tko je bio Ignjat Đorđić (ili točnije Đurđević), a većina je mislila da je on bio šef zagrebačke policije u 19. stoljeću. I Junije Palmotić polučio je isti rezultat. Ivan Bunić Vučić, vjerojatno najsuptilniji i najprofinjeniji pjesnik cjelokupne hrvatske književnosti, također nije prošao bolje. Za Gundulića su ljudi ipak čuli i ponešto znali, ali nitko nije znao nabrojiti ni jedno njegovo djelo osim Osmana. Stoga kažem: hvala vam, Talijani, razumjela sam poruku i zbog nje sam jako sretna.

No paralelno s dobrim vibrama majstora Caravaggia, od jednog drugog susjeda stižu sasvim drugačije poruke koje bi se mogle okarakterizirati kao nekakve pakosti koje sitne duše čine u trenucima kada intenzivno žele da susjedu crkne krava iako su svjesni da je i njihova bolesna. Sve što se događa između dvije zemlje zapravo se može svesti na paradigmu veš-mašina Joška Jorasa. Između poruka koje je svojedobno slao Joras i onoga što danas poručuje Janša u principu i nema velike razlike. Možda je točnije i pravednije reći da ta poruka stiže od slovenske politike zato što najsvježiji podaci govore da čak 76 posto tamošnjeg naroda ipak želi da Hrvatska 1. srpnja uđe u EU. Još je važniji podatak da čak 60 posto Slovenaca ne želi glasati na sljedećim izborima ni za jednu postojeću stranku, već za neku novu koja će se u međuvremenu formirati. Upravo je to onaj čvrsti korpus Slovenaca koji zaista želi da Hrvatska uđe u Uniju. U nedostatku nečega vrijednog i znakovitog poput talijanskog Caravaggia i ova poruka koju nam šalje slovenski puk u obliku istraživanja javnog mnijenja također je utješna i dobrodošla.