Tapirice moja!

Na drugome katu živjela je Olga, petnaest joj je bilo godina a kao da joj pedeset! Živjela je s očuhom, mamom i malom sestricom u pelenama. Obično je šetala seku u kolicima oko zgrade ili je nosala u naručju po haustoru naše zgrade.
Kako i kada počinje taj čas pubertetskoga zrenja  ne znam, ali tek upali se neka lampica i odjednom djevojčice postanu mete za šlatanje i drpanje, a tu se posebno u prvi plan izguraju grublji tipovi kojima nije do lirike duše, nego više do zdravoseljačkog dodira i hvateži. I Vorkapa i Miki bili su u tome smislu drski, grabežljivi, pa im šlatanje brzo postalo dio nekog dnevnog rituala i navade. Čim bi odnekud izmirisila naša Olgica, a oni se ko dva hunda zabiju u njena bedra i bodi se rogovima kao da si, sačuvaj bože, mladi bik a djevojka tek kakva propupala mlada krava nabubrelih vimena, pa ih treba pošteno izmusti i protegnuti.

Bili i Vorkapa i Miki, inače, već i samostalni igrači, užareni sjemeništarci, o čemu su navodno dokaz mogli, po nekoj medicinskoj primitivnoj metodologiji, nuditi crni podočnjaci  tobožnje svjedočenje olakotnih polucija i prosipanja dragocjenoga indoeuropskoga sjemena uprazno. I poneki drugar u školi ponekad bi poprimao taj izgled onog imbecila iz Fellinija, koji se popne na drvo i otamo odbija sići sve dok mu se navodno ne bi namjestila kakva ženskinja, pa jadan ne mogavši izdržati tu vatru u tijelu, tuli cijeli božji dan iz krošnje te neke rimininske ciprese:
Voglio una donma! Voglio una Donna!

Dajte mu ženu, zaboga! Gotovo čovjeku dođe da zaplače, a da je žensko pa da se beni i smiluje, kad već to toliko opsjeda njegova čula i nadražene živce, te jadnik urlika po krošnjama drveća!
Lako je ženama, kaže se. Da u njih nema toliko vatre i proste tjelesne gladi, već više nalik samoj zemlji, ali i kakvoj teškoj vodi. Moglo bi se to odmah spaziti i u Olgi, pomalo četvrtastoj, zdepastoj, zemljanoj, plavušaste kose, a nasađenoj nekako bez vrata. Zauzvrat, majka priroda podarila je ovoj mladoj boginji, ženerozno stavljajući moćan naglasak na njezine žlijezde i opći kapacitet pluća.
 Slatka si ko švicarska mlječna čokolada  dražili su je Miki i Vorkapa, a u tebi je prosto budila istu zazubicu kakvu valjda u sebi nosi svaki muški sisavac kao neku svetu genetsku uspomenu iskona. Cijela Olgina pojava, dojilje i majke Geje, kao miris zemlje  ujesen  bila je i neka dodatna crvena krpa za nas mlade bikove iz haustora Primorske broj dva.
 
Nemojte me dirat!  branila se Olga ali i popuštala pod pritiskom, valjda je i u njoj ponekad prokuljao nagon i stara krv prokreacije u čovjeku, te se onda s lakoćom prepuštamo igri, a ne naučenom, korisnom stavu vreće mrzloga krumpira uvezenog iz kakvog Ajdahoa. A ipak, mili se nekoj dubljoj našoj suštini, taj bog djevičanstva i čistote, taj radosni tren kada se Olga odupire onoj dvojici napasnika, hrvući se s njima kao iskusna pelivanka. Jednog je jutra tako posebno zgnječila mršavog i sićušnog Mikija; a za Vorkapu trebalo je više snage i hrabrosti. Valjalo je, mislio si, usporiti tu agresiju bikova, šokom verbuma, pa si jednoga jutra iznašao prikladan supstantiv  tapir!  ime jedne pretenaturalne zvijeri, nesumnjivo već i izumrle, a koji je nekako magično pristajao uz Oglu zbog njezine prćaste surle.
Bilo je u tome izboru i romanse, ljubomore, želje da se priječi Vorkapu u njegovim dnevnim nasrtajima na Olginu plahu mladost, jer zazor je njoj davalo ne samo ukrućeno susjedstvo već i njena mater, činilo se, jedna prilično autoritativna ženturača. Iz njihova stana na drugome katu ponekad je dopirala graja i dreka. Olgina mama i očuh sporili se, da li da je odmah, nakon osmoljetke, smjeste u kakav đačko-obrtnički dom, vjerojatno kakav frizerski kupleraj u kome se obično, iz nekog čudnovatog razloga, vazda nakupi krema najljepših i najprivlačnijih djevojaka  bilo što tek da je se nekako riješe i da je otisnu na nemilosnu pučinu odraslosti!
   
*
Hollwoodski tapir! Tako ste je počeli zvati i podbadati. A možda je zapravo inspiracija došla iz kakve proste sličice Životinjskog carstva? Ili nekog članka u enciklopediji. I onda dodati taj mrski pridjev... Zanimljivo, čim ste je počeli zvati tapirom, počela je Olga usitinu i nalikovati ovom navodno troprstom kopitaru i ungulatu... Nomen est omen, kaže se.

A što sve neće voditi prigodi za mali t?te-?-t?te s tapirom, da malo okrzneš gubicu o gubicu!... Furala te romantika, zaljuba, nikad prosto i puko hrvanje po hodniku, sve dok se jednom niste zatekli u predsoblju njenoga stana. Bio je to akt neke senzacionalne drskosti. Otkud ti hrabrosti ne znaš, ali prvo si pozvonio. Ona je stidljivo otvorila, pridržavajući nogom vrata. Tu se onda natežete oko vrata dva-tri sata. Vli-me-ne-voli kao kad se čupaju lati tratinčice. Onda nekako ipak uplaziš u predsoblje. Težak, ustajao miris u stanu, nije se tu često vjetrilo i provjetravalo.
 Tko je taj čovjek na slici?  zapitaš je teško dišući.
 
To je Mauro Vetranović, jedan stari hrvatski pjesnik.
To te totalno šokira i začudi, ali onda se sjetiš da se nalazite u rukama jednog nepoznatog čarobnjaka, pa se radije prepuštaš elementarnosti ovoga iskustva s Olgom. U trenutku senzualnome, pred očima nam zaigra kolo crvenih kružića! Olgine pretijesne traperice, pa bijela košulja na dugmad, s crnim grudobranom, mliječna bjelina ramena koji nestaju u tom nepostojećem, podrezanom vratu  erektilni bi zanos obvladao i najsuzdržanijeg sjevernjaka. Zahvate dlanovi, punim dodirom, te zaumne, vibrantne dojke ko da su dva oblaka na proljetnom nebu... kadli, znakovito, zgrabi tebe Olga za obje ruke, zavrne desnu pa pred zid. Ko da je tajni agent ili murjak. Bila je jaka i čak jača od tebe!
 Buš sad miran?  zaprijeti ona podrugljivo i koketno, dok ti je zatezala ruku kao u škripcu. Drugom pak, slobodnom, rukom počela se bogme poigravati s tvojim inocentijem, koji je već usplamtio od slasti anticipacije. Uhvatila oštro o tvoje orašje, žestoko ih nategla  jao!  usklikneš bolno kao neiskusni pikador kada ga bik konačno dokači rogovima... jaoj!
 Sad kušaj svoje, telac jedan!  raspomamila se pomalo Olga. Zeleno-sive oči joj veće od glave. Obrazi vrući, pjegavi, zažareni. Okrenut licem prema zidu, a obje njene besramne ruke, brzo i vješto, raskopčale šlic na tvojim Riflama. Bordel muza! Čini ti se da ćeš pasti u nesvijest... Ne može se ovo izdržati  lima Đura divlja kao da je na koncertu Jethro Thulla u Ljubljani  a Olga ga navlači i igra se s njim ko s djetetom, prislonivši se kano slonica, otpozadi, svojom tjelesinom o tvoja leđa i stražnjicu.

Osjećaš otkucaje vaših združenih tapirskih srdaca.
Klub tapirskih srdaca narednika Papra i Bibera! Zidovi su imali uši. U susjednom stanu netko je skinuo ploču s gramofona. Negdje točno između Olginog para blijedih oblaka, kucalo je ludo, tapirsko srce: tridesetak sekundi, minutu. A onda te zgrabi naglo grč u preponama  pa se drmusaš kao drogeraši u tami diskokluba Big Ben (gornji kat). Ili pak kakva nemoćna jegulja što se vrpolji, vlažna, u vještim rukama kakvog majstora kantonskoga kuhanja iz Hong Konga
 
Jaz sem tvoja tapirka  šapnu strasno Olga u tvoje desno uho, dok je iz ježurka jeguljića već šiknuo mlaz mogućih života, taj vreli šampanj sjemena, koji čini da nam se sve ponekad čini toliko nestvarno, nemoguće, pa čak i apsurdno, baš kao sada dok prosut, taj mliječni sokić klizi preko crnoga telefona na stolici, kapljući, sporo, kap po kap, na laštenu parketeriju predsoblja u stanu Olginih roditelja.
 Tapirice moja!  okreneš se i počnete se, kao u nekom tapirskom transu, divlje, grliti, lizati, ljubiti i  roktati.