Taštine rasprodaju Hrvatsku

Dva su primjera samoljublja iz posljednjih dana bila ilustrativna za vladajuću politiku od početka 2000. godine, u kojoj je imidž političara važniji od interesa zemlje. Prvi je Mesićev dolazak na prosvjedni novinarski skup, čime je htio reći da je on utjelovljenje javnosti, poštenja, borbe protiv nasilja, kriminala i korupcije u Hrvatskoj, te oprati ruke od zala u državi kojoj je na čelu.

Drugi je gostovanje Sanadera u Dnevniku plus HTV-a u kojem je rekao kako mu je predsjednik Bush povjerio da će na idućoj sjednici američki Senat ratificirati Protokol o pristupu Hrvatske u NATO, samo neka o tome šuti, te da je američki politički vrh tu ratifikaciju tempirao baš za dolazak u Ameriku hrvatskog poslanstva s predsjednikom Vlade na čelu.

To da je američka politika dok tu zemlju trese najveća financijska kriza u povijesti usredotočena na Hrvatsku i Sanadera onako kako to samohvalisavi premijer kaže može povjerovati uistinu samo hlebinac. I jedan i drugi primjer govore kako je i Mesiću i Sanaderu Hrvatska posljednja briga ako je ne mogu uporabiti za napuhavanje svoga “ja” koje tako postaje politička suština države. 

Pokazalo se da Račan i Budiša, kad su u Splitu 1998. godine sklopili koalicijski sporazum, nisu imali koncepciju ili program za vođenje zemlje. Bila je to, kao na stočnom sajmu, trgovina dvaju “ja”, krvnika i žrtve, u kojoj je Račan iskoristio Budišu da uz pomoć njegove karizme svoje komunističko vlastohleplje koje ga je bilo dovelo na vrh Partije ostvari i u demokraciji, u kojoj je došao na čelo izvršne vlasti.

I trgovina u kojoj je Budiša htio iskoristiti Račana ne bi li se dokopao Pantovčaka, ali mu je račune pomrsio Mesić srušivši tako zamisao jedne tašte ambicije kojoj je Hrvatska uvijek bila sredstvo a ne moralna i patriotska obaveza. I Budiša i Račan, i Mesić i Sanader političari su bez kulture zajedništva, državotvorstva i nepotkupljivoga domoljublja koje bi za one što hoće voditi zemlju trebalo biti na prvom mjestu - vrijednost oko koje nema popuštanja, pogodaba, ustupaka, kompromisa.

Ali za hrvatske je vodeće političare od početka 2000. godine na prvom mjestu uvijek njihovo “ja”, jače, važnije i veće od Hrvatske, spremno da je zaniječe i proda u svakoj prilici u kojoj mu je taštini pružena šansa da se ustoliči ili poistovjeti s nekim europskim, međunarodnim, svjetskim mitom. Doslovce danomice - kao što su to činili europejski liberal Budiša i socijaldemokrat Račan - Mesić i Sanader nas uvjeravaju kako smo mi bez Europe i svijeta ništa, a oni su pak sve jer nas u tu Europu i u taj svijet žele uvesti.

Tom dogmom, svetom kravom, ideologiziranom “vrijednošću” koja je vrijednost sama po sebi, nedodirljiva kao što su u komunizmu bili nedodirljivi “bratstvo i jedinstvo”, “interesi radničke klase”, “miroljubiva koegzistencija”, “ugled Jugoslavije u svijetu” i tako dalje - želi se prisiliti građanstvo na poslušnost, na religijsku odanost ne nacionalnim interesima Hrvatske i njezina građanstva nego taštinama dvaju vodećih političara.

Njih će pak, zajedno s prethodnicima od 2000. godine naovamo, vjerodostojna povijest zapamtiti po rasprodaji Hrvatske, po apsolutnoj pokornosti Haagu, Bruxellesu, Londonu i Washingtonu te po pretvaranju Lijepe naše u koloniju afričkoga tipa. Koloniju koja ne raspolaže ni svojim bankama, ni svojom industrijom energenata, ni svojim telekomunikacijama, ni svojim morem i drugim prirodnim bogatstvima, ni svojim neovisnim zakonodavstvom. Žrtva je idućeg pokolja u koloniji brodogradnja, a potom slijedi definitivni pomor Hrvatske - potpuna liberalizacija u trgovanju nekretninama koju je Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Sanader baštinio od Račana. Lijepa naša - tuđina!