Opći je dojam, možda netočan, da je gotovo svaki obrazovan čovjek u Hrvatskoj čuo za ime Ruđera Josipa Boškovića. Ako ni po čemu drugome, on nam je poznat po imenu Instituta „Ruđer Bošković“ u Zagrebu, po školama, trgovima, ulicama, alejama, šetalištima, poljanama, obalama koje nose njegovo ime, po spomenicima i spomen-pločama u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu (Dubrovnik, Rim, Beč, Pariz, Milano, Zagreb, Ravno u BiH). Na Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu postoji Meštrovićev spomenik Boškoviću. Također nekoliko spomenika na drugim mjestima u Zagrebu. A i u tiskanim i elektroničkim medijima katkad, nažalost rijetko, možemo čuti o njemu.
On je, naravno, poznat i dijelu znanstvenih krugova. O njemu se zna čuti i za vrijeme prigodnih obljetnica: rođenja, smrti i objavljivanja njegova glavnog djela Teorije, kad se održavaju simpoziji i javna predavanja. Tako je stotu obljetnicu Boškovićeve smrti obilježila ondašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1887.), potom je u povodu dvjestote obljetnice njegova rođenja, Dubrovačko katoličko društvo „Bošković“ objavilo Spomenicu Rugjera Josipa Boškovića (1911.). Obilježene su i dvjesto pedeseta obljetnica njegova rođenja (1961.), dvjestota obljetnica smrti (1987.) i tristota obljetnica rođenja (2011.).
Organizirani su međunarodni simpoziji, objavljivani zbornici radova, podignuti spomenici, spomen-ploče, izdane medalje, poštanske marke, ustanovljene nagrade i sl. Državno odlikovanje za znanost, Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, postoji od 1995. godine. Vjerojatno se mnogi sjećaju novčanica hrvatskog dinara, kao prijelazne valute prema sadašnjoj novčanici kuni, na kojima se nalazio Boškovićev lik. Manje je poznato da na Mjesecu postoji krater nazvan po Boškoviću, a također i jedan asteroid pod brojem 14361 (otkriven 1988.). Europsko vijeće geodeta izabralo je Boškovića 2016. za europskog geodeta godine.
Bio je katolički svećenik
Ruđer Josip Bošković nedvojbeno je jedan od najvećih, najznamenitijih i najpoznatijih hrvatskih znanstvenika i filozofa, ali i jedan od najznamenitijih ljudi u hrvatskoj povijesti uopće. Neće biti pretjerano svrstati ga među najvažnije osobe ukupne svjetske znanstvene povijesti. Pogotovo kad se navedu mišljenja nekih od najvećih svjetskih umova. Bošković je jedan od posljednjih univerzalnih umova renesansnog tipa kojemu nijedno područje znanja nije bilo strano. Uz to što se ponajviše posvetio znanosti i prirodnoj filozofiji, bio je i književnik, ali je bio i praktičan pa je obavljao i tehničke poslove. Kao Dubrovčanin i Hrvat, nikad nije zaboravio svoju domovinu pa joj je puno puta bio na usluzi obavljajući za nju važne diplomatske poslove. Kao katolički svećenik služio je u svom isusovačkom redu i nakon ukinuća reda 1773. godine ostao je vjeran svome prvotnom pozivu.
On se nije samo zanimao za sva područja života i znanosti nego je i u nekim znanstvenim područjima udario temelje kasnijim znanstvenim postignućima, npr. u astronomiji, geoznanostima, statistici, optici, matematici, a nadasve u istraživanju strukture mikrosvijeta, u čemu je bio izvanredno originalan te je postao, i do danas ostao, nezaobilazan i cijenjen. Najznamenitiji je njegov znanstveni doprinos teorija prirodne filozofije, koja strukturu tvari na mikrorazini tumači privlačno-odbojnim silama i bezdimenzionalnim atomima nazvanim Boškovićevi točkasti atomi ili točke materije/tvari, što je gotovo identično kvarkovima u suvremenoj fizici. Neke znanstvene ideje s početka 20. stoljeća imaju svoje opravdanje već kod Boškovića: to se ponajprije odnosi na kvantnu teoriju Maxa Plancka, Nielsa Bohra, Wernera Heisenberga i drugih te na Einsteinovu teoriju relativnosti, ali i na neke kasnije ideje znanosti 20. stoljeća, kao što su ideje velikog praska (big bang), fraktala, na čemu se temelji danas iznimno popularna teorija determinističkog kaosa, antropskog načela u kozmologiji itd. Njegova ideja unifikacije ili ujedinjenja svih poznatih sila u prirodi do danas je ostala neostvareni ideal suvremene znanosti. Zato i nije nimalo neobično da Boškovićeve ideje i nisu mogle biti shvaćene u njegovo doba; otkrilo ih se tek poslije, a posebno u naše doba. Njegova znanstvena aktualnost postala je važnijom danas nego tada. O tome svjedoče mišljenja istaknutih svjetskih znanstvenika od njegova doba do danas.
Papa Benedikt XVI. o Ruđeru
Prigodom 300. obljetnice Boškovićeva rođenja, 2011., papa Benedikt XVI. pozdravio je hrvatske hodočasnike u Rimu, a posebno sudionike simpozija o Ruđeru Boškoviću nazvavši Boškovića velikim sinom „hrvatskog naroda koji je ostavio trag i u gradu Rimu“, a za posjeta Zagrebu u lipnju iste godine nazvao ga je njegovateljem istine i dodao: “On vrlo dobro utjelovljuje sretnu vezu između vjere i znanosti, koje se uzajamno potiču na propitivanje. […] Odajemo priznanje slavnome Hrvatu, ali i istinskom isusovcu: častimo štovatelja istine koji dobro zna koliko ga ona nadvisuje, ali koji također zna, u svjetlu istine, upotrijebiti do kraja sposobnosti razuma kojima ga je Bog obdario”.
Moglo bi se činiti da pretjerujemo ako bismo kazali da je Bošković „jedan od najvećih intelektualaca svih vremena“. Ali to tvrdi britanski fizikalni kemičar i oxfordski profesor sir Harold Hartley (1878.-1972.). Nije on jedini koji o Boškoviću ima tako visoko mišljenje. Engleski fizičar John Henry Poynting (1852.-1914.) rekao je za Boškovićevu teoriju: „Njegova sila, uvjeren sam, fizički je odgovarala volji. Njegovi su atomi postali središta oko kojih djeluje Božja volja. Za njega ne postoji mrtva tvar koju druga tvar pokreće tamo-amo, nego je sam svemir snaga Božja. To je sigurno jedno od najuzvišenijih razmišljanja koje je ljudski um ikada iznio“. Njemački filozof Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) kaže da je Boškovićeva teorija „najveći trijumf nad osjetilima koji je do danas na zemlji postignut“. Fizičar nobelovac Niels Bohr (1885.-1962.) kazao je (1958.) da je Bošković „jedan od najistaknutijih likova među filozofima prirode 18. stoljeća“, a njemački nobelovac Werner Heisenberg (1901.-1976.), koji je Boškovića nazvao „hrvatski Leibniz“, rekao je: „Među istraživačima prirode 18. stoljeća zauzima Ruđer Bošković posebno mjesto“.
Proročki duh
Ruski znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.) kazao je: „Bošković zajedno s Kopernikom ponos je zapadnih Slavena; on se smatra utemeljiteljem modernog atomizma“, a škotski fizičar William Thomson ili lord Kelvin (1824.-1907.) priznaje (1905.) da „moja sadašnja pretpostavka je čisto i jednostavno bošković/ij/anstvo“.
I američki nobelovac za fiziku (1988.) Leon Lederman (1922.-2018.), priznaje Boškoviću proročki duh jer je jedno od poglavlja svoje knjige naslovio „Dalmatinski prorok“. Kaže da je Boškovićeva zamisao vrlo neobična i, kako kaže, „potpuno luđačka“, koja se u fizici druge polovice 20. stoljeća pokazala plodonosna. Riječ je o ideji kvarkova koji odgovaraju Boškovićevim bezdimenzionalnim tvarnim česticama ili, kako Bošković kaže, točkama tvari. Moglo bi se navesti još mnogo sličnih ocjena i mišljenja koja potvrđuju uobičajenu frazu „bio je ispred svoga vremena“. U Boškovićevu slučaju to nije samo puka fraza nego prava pravcata istina.
U idućem broju: Boškovićev životni put