Bilo je i prije situacija u kojima sam s kolegama doživljavao gruba vrijeđanja. I kao znanstvenik, kad smo upozoravali na promoviranje opasnih pseudoznanstvenih budalaština u javnom prostoru i u javnim medijima, ali i kao voditelj znanstvene emisije kad sam se usudio dopustiti medicinskim stručnjacima da kažu da su cjepiva dobra za nas, a da bolesti nisu. Zato mi sve ovo što smo zadnje dvije godine doživljavali mi, znanstvenici i medicinari koji smo otvoreno progovarali o pandemiji, nije bilo ništa posebno novo.
Dobro, možda nisam očekivao toliki intenzitet mržnje i prezira, i trajanje. Slično kao u filmu ''Beskrajni'' dan, svako jutro ista pjesma. Samo što umjesto ''I Got You Babe'' od Sonnyja i Cher, ja otvaram Facebook i čistim sa zida komentare nepoznatih ljudi koji mi dolaze prijetiti, vrijeđati ili jednostavno me daviti. Ovo davljenje je, doduše, nova fora i to im je jedan od uspješnijih načina ometanja jer radi puno bolje od prijetnji na koje smo već oguglali. I tako umjesto da mi poručuju da ostavim njihovu djecu i sebi napravim svoju – fala na tom nepitanju, imam, ili da komentiraju moju težinu – jer što god da debeli kaže, to mora bit automatski loše za zdravlje – oni zaglume da ih nešto iskreno zanima o cijepljenju, ili o kovidu, ili o mjerama... i onda dave satima, uvijek s jednim te istim pitanjima, da bi se na kraju vratili na početak. Skoro svakodnevno netko od znanstvenika ili medicinara kod mene na zidu nasjedne i krene im odgovarati i tako izgubi cijeli dan. Nerijetko, ako davitelji dobiju baš one dobre odgovore, onda oni obrišu sve. I svoja pitanja i tuđe odgovore.
Problem je u tome što mnogi znanstvenici, a naročito liječnici, nisu navikli ne samo na takav bezobrazluk – da netko pobriše sve odgovore koje si mu dao, nego i na vrijeđanja, pa i prijetnje smrću. Ne znaju kako da se nose s time, što je normalno, i onda odustanu od objašnjavanja. A to je tim likovima i bio glavni cilj.
Što se tiče prijetnji smrću, mnogi kolege su kao i ja dobivali slike vješala koja se pripremaju za nas, nekakve datume kad će nam suditi, da se pripremimo na krvave gaće i nemam pojma na što sve ne. Neko vrijeme smo to prijavljivali Facebooku, ali oni izgleda nemaju ljude koji mogu evaluirati takve stvari na hrvatskom jeziku pa bi naše prijave gotovo u pravilu bivale odbačene.
Stvar s prijetnjama smrću eskalirala je kad sam se našao na 14. mjestu neke online liste za odstrjel. Nije tu bilo samo moje ime i slika, nego su tražili da im se jave ljudi koji znaju naše druge osobne podatke – gdje živimo, kuda šetamo, koja nam je registracija auta, svašta nešto. Preplašilo je to neke s te liste, svakako. Kako ne bi? No na toj listi su srećom bili i neki valjda bitni političari pa je ta stvar ubrzo nestala s Interneta.
Mislim da na tu listu najveći dio nas znanstvenika nije došao tako da nas je netko slušao uživo ili otvoreno komunicirao s nama na društvenim mrežama, pa da se naljutio na nas. Ljudi se najčešće naljute na nas jer o nama kruže neke apsurdne priče u kojima se naše riječi izvlače iz konteksta, iskreću i nadopunjuju glupostima koje mi nismo rekli. Nekolicina ljudi s Facebooka, među kojima ima i poduzetnika i znanstvenika koji promoviraju lošu znanosti i pseudoznanost nakon svakog našeg javnog istupa ili teksta na našem zidu koji im se nije svidio, pokreću hajku. I začas nam je zid pun uvreda ljudi koji nisu došli razgovarati nego vrijeđati i prijetiti.
Iako nam je skoro svaki dan isti, brisanje gluposti sa zida svako jutro, neki dani su ipak malo gori. Tako sam prije nekih pola godine prenio vijest da u jednoj slabo procijepljenoj saveznoj državi SAD-a nemaju više slobodnih respiratora za djecu. Dijelio sam tih dana priče iz SAD-a jer se tada tamo delta-soj već dosta proširio i očekivalo se da će uskoro doći i kod nas. Neke savezne države bile su procijepljenije od drugih pa mi se činilo korisno pratiti razlike u tijeku epidemije u njima. Ubrzo po objavljivanju te vijesti o djeci na zid mi se sjurila gomila beskrajno ljutitih ljudi sipajući prijetnje i uvrede. Nekolicina njih uspjela je su artikulirati to što ih muči: da sam ja grozna osoba jer manipuliram djecom tvrdeći da su ona na respiratorima zbog COVID-19, a to je zapravo neka skroz druga bolest. MIS-C ili što li? A to je nešto skroz drugo.
MIS-C je, inače, dječji multisistemski upalni sindrom koji koji je najgora komplikacija kod djece tijekom ili kratko nakon infekcije ovim novim koronavirusom. Danas to skoro svi znamo, ali tada me stvarno iznenadilo koliko je ljudi znalo da MIS-C uopće postoji. Ono, iskreno, tko je ikad čuo za to, a da nije liječnik ili je imao nesreću da mu dijete to dobije? A kod mene na zidu, sve sam doktor House do doktora Housea. Naročito mi je bilo fascinantno kako su svi točno znali netočnu informaciju – da to sigurno nema nikakve veze s koronom. Takvo duboko uvjerenje u pogrešnu stvar i tolika beskrajna ljutnja nikad nisu slučajne. I, doista, ispalo je da je jedan od one uvijek iste nekolicine s Facebooka podijelio sliku mog posta i sve te budalaštine koje su onda oni masovno prenijeli kod mene.
Htio bih naglasiti da mi negativni komentari stvarno ne smetaju. Dapače. To znaju svi koji me znaju. Kad radim sa studentima ili mladim znanstvenicima, potičem ih da kritiziraju jedni druge – i naročito mene. To im je i nešto kao završni zadatak, da prepoznaju i identificiraju sve pogreške koje ja radim. Ali ovo nisu neke konkretne kritike, za što čovjek mora nešto znati i malo promisliti prije nego što ih iznese. Ovo su najčešće one najobičnije uvrede koje meni samo pokazuju nedostatak argumenata druge strane. Zato se ne opterećujem njima. Ali prilično sam siguran da bi svaki taj kritičar, da zna da te njihove izljeve ljubavi pročitaju i moja djeca i moja mama, i da je zaista čovjek, umro od srama.
Bilo kako bilo moj beskrajni dan, čini se, ide dalje.
Ja nastavljam s čišćenjem svog zida, ali nešto me sve više brine. Ovo maltretiranje postaje sve gore i gore, i vidim da dosta ljudi više nema snage. Što kad uvredama i prijetnjama konačno uspiju ušutkati sve ljude koji zaista jesu stručni za imunologiju, infektologiju, virologiju ili epidemiologiju. One koji nam danas najviše trebaju. I sve one koji nam na našim društvenim mrežama i u medijima mogu objasniti što nam se to točno događa, i što nam je raditi da smanjimo šansu da nam se dogodi zlo ili da zlo nanesemo nekome drugome. Objasniti nam sve te nove sojeve i kad ćemo dočekati ova nova cjepiva. I da nam uklanjaju sve ove nove zablude koje nam naši stari muljatori svakodnevno usađuju.
Što ćemo kad na kraju pamet zašuti, a galama pobijedi? Kakvo ćemo društvo, i kakav svijet ostaviti svojoj djeci koju, navodno, svi toliko jako pokušavamo zaštititi?
Evo, ja više ne znam.
dragi gospodine, znanost je tu da se preispituje. stvari za koje se govorilo da su neistinite danas znamo da su činjenice. npr prije 8 mjeseci da je netko rekao da ako se cijepiš možeš svejedno dobiti covid i širiti ga dalje, nazvali bi ga ravnozemljašem a danas znamo da je to činjenica. da je netko rekao da većina maski nije učinkovita ista stvar, a danas to možemo čuti i na cnn-u. da je netko rekao da je covid došao iz laboratorija opet isto, a ovih dana je to na naslovnoj stranici newsweek-a. to znači da se o svemu treba otvoreno razgovarati i preispitivati kako bismo došli do istine, a ne reći to je tako i amen misa.