Scott Kelly četiri je puta letio u svemir, s 520 dana jedno vrijeme držao i rekord NASA-e za ukupno vrijeme boravka u orbiti koju je na Međunarodnoj svemirskoj postaji obišao 5440 puta, pri čemu je napravio i tri šetnje po svemiru. Također je tri puta zapovijedao Međunarodnom svemirskom postajom, no u svim tim dostignućima mjesto u povijesti zacementirano mu je jednogodišnjim boravkom na postaji.
Posebna misija
One-year mission, kako se službeno ta misija zvala, predviđala je da će Scott Kelly i ruski mu kolega Mihail Kornijenko na ISS-u provesti godinu dana. Osnovni je cilj bio prikupiti što je moguće više znanstvenih spoznaja važnih za buduće čovjekovo istraživanje svemira, kako će ljudsko tijelo odgovoriti na dugotrajan boravak u teškim svemirskim uvjetima. Te nove spoznaje bile bi ključne za buduće misije NASA-e i Roscosmosa, među koje spadaju oblijetanje oko Mjeseca, spuštanje na asteroid te na koncu i na Mars. Konkretno, novim spoznajama pripremili bi se oni astronauti koji će jednog dana kročiti nogom i na Crveni planet. Ali kada se o danas 53-godišnjem Scottu Kellyju radi, postojala je tu i još jedna misija. Američki je astronaut bio predmet komparativne studije utjecaja dugotrajnog boravka u svemiru na genetiku. Jer, Scott ima i brata blizanca Marka, također nekadašnjeg astronauta koji je isto četiri puta letio u svemir. Bila bi to sjajna usporedba nakon godinu dana. Misija je krenula s Bajkonura 27. ožujka 2015. godine i završila 1. ožujka 2016. godine. Nije baš cijela godina, ali trajala je 340 dana, sedam sati i 44 minute. Veliki uspjeh koji bi mogao biti i još veći kada se za tri do pet godina do kraja istraži utjecaj dugog boravka u svemiru na dvojicu astronauta, pogotovo Scotta Kellyja. Danas je Kelly u mirovini, no unatoč tome što se na Zemlju vratio još u ožujku, i dalje puni stranice znanstvenih portala i magazina. Tome je pomogao i sam Kelly svojim nedavno objavljenim memoarima “Endurance: A Year in Space, a Lifetime in Discovery”. Naslov govori već jako puno, jednogodišnja misija donijela je nevjerojatne spoznaje već nakon prvih analiza. O tome je i sam Kelly više puta govorio u posljednje vrijeme.
– Znanstvena istraživanja vezana uz mene i mog brata odnosila su se na genetiku, ali i na kognitivne sposobnosti. Istraživanja i dalje traju, sve će se objaviti za tri do pet godina te je još rano za neke zaključke. Do sada najveće otkriće vezano je za moje telomere, krajeve linearnih kromosoma eukariota koje se skraćuju zbog stresa i starenja. A oni su se kod mene produžili, sada su duži nego kod mog brata Marka. To je suprotno od onoga što su znanstvenici očekivali zbog izazovnog okoliša na Međunarodnoj svemirskoj postaji, izloženosti radijaciji i tako dalje. Već sam ionako bio šest minuta mlađi od Marka, ali, kao što je Einstein i predvidio da bi moglo biti, vratio sam se na Zemlju šest minuta i 13 milisekundi mlađi nakon tih godinu dana provedenih u svemiru – rekao je Kelly u nedavnom intervjuu danom prije nekoliko dana britanskom The Guardianu.
NASA-ini stručnjaci zaključuju kako je produženje telomera možda povezano s pojačanim vježbanjem te smanjenim unosom kalorija za trajanja misije. No, telomeri su se nakon Kellyjeva povratka na Zemlju počeli skraćivati. Primijećena je i pojačana aktivnost telomeraze, enzima koji održava telomere, kod oba blizanca u studenom. Moguće je da je ta pojava povezana s nekim značajnim događajem vezanim za cijelu obitelj. U sekvenciranju genoma otkrivene su razlike u 200.000 molekula ribonukleinske kiseline kod dvojice blizanaca. Tek se treba pokazati je li se aktivirao “svemirski gen” za Kellyjeva boravka na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Opisao je Kelly dosta jezgrovito i kakav je osjećaj kada se nakon poduljeg svemirskog putovanja vratiš na matični planet.
– U fizičkom smislu prisutna je ukočenost, natečenost u nogama, osip na mjestima gdje koža nije dolazila u dodir s bilo čim drugim, mučnina. U svemiru gubite znatnu količinu krvi. Vrlo je brzo vratite nakon povratka, ali ono što vam se ne vraća su crvene krvne stanice, za to trebaju mjeseci. Onda su tu pojave koje ne možete osjetiti, kosti su poroznije, mišići su atrofirali, oči su se promijenile u strukturnom smislu. Još ne znam kakvi su bili učinci radijacije na genskoj razini. Za mene je najizazovniji bio psihološki efekt izazvan time da godinu dana provodite u kontroliranim uvjetima, gdje vam govore što i kada trebate raditi, a onda se vratite u život u kojem toga više nema – rekao je Kelly. Smatra da zapravo nema nekog ograničenja u tome koliko dugo čovjek može ostati u svemiru.
– Sve ovisi o tome što tamo netko radi i što želite da radi kada se završi njegov boravak u svemiru. Kad ne biste imali drugog izbora, vjerojatno biste mogli ostati u svemiru godinama. Mislim da je izvedivo otići na Mars – govori američki astronaut i upozorava kako u ovom trenutku nemamo tehnologiju da bismo otišli na neko mjesto izvan Sunčeva sustava. Taj bi put trajao 80.000 godina pa bi potomci tih svemirskih putnika vjerojatno već bili neke druge vrste, slikovit je bio Kelly. Njegov boravak na ISS-u za znanstvenike je relevantan. Računa se da bi misija na Mars trajala najmanje devet mjeseci, a za kružno putovanje trebalo bi 500 dana.
Izazovi putovanja
Najvažniji cilj studije bio je da se potvrdi kako je doista moguće da čovjek ode na Mars bez negativnih ili fatalnih posljedica. Za sada, u ovom ranom stadiju analize, nema ničega što bi nas navelo da u to ne povjerujemo. K tome, Scott Kelly prošao je i niz eksperimenata i vježbi koje su simulirale ono što očekuje prve ljude koji će se spustiti na Mars. Istraživanja uključuju tek mali broj ljudi od najvišeg povjerenja, a blizanci Scott i Mark zadržali su pravo da pregledaju analize prije objavljivanja za slučaj da one sadrže nešto previše osjetljivo. Ako se to ispostavi, podaci će ostati povjerljivi. Najveći je izazov za znanost utvrditi koje su od promjena povezane s izazovima svemirskog putovanja, a koje ne.
Mogo je ostat još. Možda bi se mogao ponovo i rodit