Naš ugledni geofizičar prof. dr. sc. Hrvoje Tkalčić s Australian National Universityja primljen je u Američku geofizičku uniju, AGU, što je iznimno, najviše priznanje za jednog geofizičara. S profesorom Tkalčićem napravili smo tim povodom kraći intervju.
Što možete reći o Američkoj geofizičkoj uniji, što znači i što donosi titula Fellow u njoj?
Američka geofizička unija (AGU) najvažnija je svjetska akademska zajednica znanstvenika koji se bave čvrstom Zemljom, atmosferom, oceanima, klimom, prirodnim hazardima, hidrologijom, svemirom i planetarnim znanostima, a trenutačno ima 62 tisuće aktivnih članova iz 144 zemlje svijeta. Titula AGU Fellow simbolizira znanstveni vrh AGU-a, a biti izabran golemo je priznanje koje pripadne samo jednom od tisuću članova svake godine, i to na osnovi otkrića, inovacija ili postizanja znatnog napretka. Ukupno oko 60 znanstvenika iz cijelog svijeta, svega jedan ili dva iz mog užeg područja – seizmologije, godišnje stekne titulu AGU Fellow. Čitateljima Večernjeg lista vjerojatno će biti poznata neka od imena koja su bila izabrana u ovu elitnu grupu od 1962. naovamo, primjerice: Inge Lehmann, Eugene Shoemaker ili Carl Sagan. Izuzetno sam počašćen ovim priznanjem za svoj rad u globalnoj seizmologiji i matematičkoj geofizici. Gledam na njega s velikom poniznošću jer je golem broj kolega iz brojnih disciplina iz cijelog svijeta koji su svojim radom i rezultatima zaslužili priznanje. Iskreno, osobno mi puno znači biti izabran u “2020 Class of Fellows” jer AGU doživljavam kao svoju matičnu organizaciju s kojom sam praktički odrastao, od početnih znanstvenih koraka na doktorskom studiju na Berkeleyju do redovitih aktivnosti koje bi kulminirale svake godine našom godišnjom konferencijom u San Franciscu, na kojoj bude 25 tisuća kolega. Priznanje koje dobivam jednako pripada i svim mojim studentima i kolegama iz cijelog svijeta, uključujući i Hrvatske, koji su predano radili sa mnom od početka moje znanstvene karijere. Jako mi je žao što se ove godine nećemo okupiti u San Franciscu, jer konferencija će biti virtualna, a bila bi to lijepa prilika da zajedno proslavimo ovo priznanje. Union Award je uvijek veličanstvena ceremonija i mislim da je virtualna ceremonija (zakazana za 9. prosinca) ne može zamijeniti. Ali tako je kako je, svi se nadamo boljim vremenima.
Ovdje kod nas uvijek se vode rasprave o članstvu u HAZU, u ponedjeljak su objavljena imena novih članova. Je li itko iz te institucije kontaktirao s vama ili možda iz neke druge institucije u Hrvatskoj, poglavito nakon potresa u Zagrebu?
Najprije, iskrene čestitke novim članovima na izboru u HAZU. Ne znam puno o tome kakva je procedura za izbor u članstvo u HAZU, ali mogu komentirati izbor u kontekstu izbora u Fellow AGU ili državnih akademija, npr. u Australiji ili u Sjedinjenim Državama, gdje sam živio. Konkretno, jedan ili više kolega koji nisu u sukobu interesa (npr. to ne smiju biti bivši mentori ili studenti, kolege s kojima je kandidat objavljivao ili bio na projektu) pokrenu nominaciju koja je anonimna, najčešće i samom kandidatu, a barem pet kolega iz cijelog svijeta, koji su i sami stekli zvanje akademika, trebaju podržati tu nominaciju pismom potpore. Specijalizirana komisija za pojedinu znanstvenu disciplinu ili grupu disciplina, recimo prirodoslovlje, nakon toga bira najjače nominacije na užu listu, i prosljeđuje tu listu komisiji Akademije za odabir novih članova, a koja onda radi izbor u Akademiju prema određenim kriterijima. Ti kriteriji bi trebali biti takvi da uzmu u obzir različitost disciplina, npr. ne možete objektivno usporediti dva kandidata iz dvije različite discipline samo na osnovi njihovog h-indeksa, jer to nema nikakvog smisla. U nekim područjima je uobičajeno da se na znanstvenom radu pojavljuje velika grupa autora, a u drugima je to svega jedan, dva ili nekoliko autora. U nekim područjima se više cijeni prodorno otkriće objavljeno u vodećem znanstvenom časopisu nego broj objavljenih radova ili knjiga itd. Dakle, nužno je vagati u sveobuhvatnom i objektivnom pristupu. Naravno, ni jedan model nije savršen.
Nedavno ste završili jedno istraživačko putovanje, i to ono na kojem ste istraživali podvodne potrese.
Znanstvena ekspedicija u Južni polarni ocean, odnosno njezina prva dionica, uspješno je privedena kraju. Mogu vam reći da je bila sve samo ne laka. Put je počeo dvotjednom karantenom u jednom hotelu u Hobartu, glavnom gradu i luci savezne države Tasmanije, a nastavio se na istraživačkom brodu “Investigator” i plovidbom u takozvane “furious fifties” geografske širine, na čiju se pomisao i iskusnim pomorcima naježi koža. Tako smo išli iz jedne krajnosti u drugu, a za većinu moga tima to je bila prva takva plovidba i iskustvo koje je od svih sudionika zahtijevalo osim fizičke pripremljenosti i jak karakter. Bilo je izazovno nositi se s valovima i vjetrom, u brodu koji se silovito ljuljao u kontinuitetu od četiri tjedna. Prosječna visina valova u tijeku ekspedicije bila je pet-šest metara, a prosječna brzina vjetra oko 70-80 km/h. Eksperiment je bio oko Macquarie oceanskog grebena, koji se s dna oceana uzdiže strmo do visina od šest km. Da taj greben “preselite” na neki od kontinenata, bio bi najstrmija planina na svijetu, doslovno zid. Ta je spoznaja reducirala na apsolutni minimum mjesta na kojima je bilo moguće spustiti seizmografe jer njima je potrebno relativno ravno tlo. Usto, antarktička cirkumpolarna struja nosila je seizmografe spuštene s broda u oceanske dubine bočno i do pet km. Na nekoliko mjesta, pronašli smo ravne terase ili visoravni radijusa od svega 500-1000 m na padinama oceanskog grebena. U takvim uvjetima bilo je potrebno iz batimetrije/reljefa oceanskog dna koji smo kartirali sonarom prvi put u ljudskoj povijesti, izračunati na kojoj lokaciji i u koje vrijeme pustiti instrument vrijedan 200 tisuća dolara, a instalirali smo ih ukupno 27. S jedne strane teško je povjerovati da postoje mjesta na našem planetu koja još nisu istražena. S druge strane, logistika i instalacija na oceanskom dnu u tim uvjetima može se usporediti sa spuštanjem instrumenata na površine drugih planeta. I što sada slijedi? Ti instrumenti će na oceanskom dnu boraviti oko godinu dana, kada se treba vratiti po njih. Već sada mi je jasno da će operacija izvlačenja svakog od njih, većinom s dubina od 5000-6000 m, biti avantura svaka za sebe. Za tih godinu dana seizmografi će bilježiti gibanje tla kao posljedicu lokalnih, regionalnih i dalekih potresa, te valno polje koje će do instrumenata stizati i kroz čvrstu Zemlju i kroz vodu oceana kao rezultat atmosferskih fenomena, oluja u Južnim oceanima, dinamike leda na Antarktici, pa čak i migracije kitova. Uzbudljiv je razdoblje istraživanja pred nama, samo da se dokopamo podataka uz što manje gubitke. Očekujemo da će nam to omogućiti da istražimo uzroke najvećih podvodnih potresa 20. stoljeća, te da ustanovimo radi li se na tom mjestu o rađanju nove subdukcijske zone i potencijalu za tsunami.
Kada smo već kod podvodnih potresa i tsunamija, kako se mijenja klima, tako se periodično pojavljuju katastrofična predviđanja o potapanju jednog dijela naše obale. Nedavno je potres pogodio Tursku i Grčku. Postoji li mogućnost da nekakav tsunami pogodi i Europu, nas?
Uvijek postoji takva mogućnost. To je zato što se valovi tsunamija šire po zakonima fizike, što znači da dolazi i do njihovog ogiba oko prepreka. Drugim riječima, na Mediteranu i u Atlantskom oceanu postoji dovoljno tektonskih i vulkanskih preduvjeta za potrese, podvodne odrone tla i tsunamije.
Kada krećete na putovanje na Antarktiku, o kojem smo već razgovarali, a kojem je pandemija pomaknula datum?
Taj je projekt pred nama. Upravo traju razgovori o logistici i datumima s kolegama sa Sveučilišta u Tasmaniji. Osobno bih volio doživjeti Antarktiku, to bi za mene bila erupcija emocija. No, osobni razlozi na stranu, istraživanje koje tamo želimo provesti uspostavljanjem opservatorija seizmografa je vrlo uzbudjlivo. Instrumenti će bilježiti podatke korisne za proučavanje sličnih fenomena kao i kod podvodnog opservatorija kod Macquarie grebena, s time da će naglasak biti na istraživanju strukture i dinamike antarktičkog leda. Zbog svoje jedinstvene lokacije, podaci će biti korisni i za proučavanje duboke unutrašnjosti Zemlje, posebno njezine jezgre. Aurora Basin, mjesto na kojem će instrumenti biti instalirani, dostigne temperature i do -44 Celzijevih stupnjeva, tako da će logistika postavljanja i održavanja seizmografa i na ovom kraju svijeta biti vrlo izazovna. Metode koje razvijamo bit će korisne za misije na druge zaleđene planete Sunčeva sustava.
U Australiji su na snazi stroge mjere protiv pandemije, no one su uspješne. Kako sada izgleda život u Australiji, što se očekuje kad je riječ o pandemiji, možete li je pobijediti kao Novi Zeland?
Zavisi o kojem dijelu Australije se radi. U Melbourneu su mjere bile najstrože, no u Canberri, gdje ja živim, tako strogih mjera nije bilo. Sada gotovo da i nema aktivnih slučajeva. COVID-normal model je naša realnost do konačnog suzbijanja epidemije. Ne bih mogao predvidjeti buduće scenarije, mislim da to nitko ne može.
Što će biti vaš sljedeći znanstveni rad, na čemu trenutačno radite?
Radim na dosta projekata sa svojim suradnicima. Istaknuo bih problem razumijevanja opaženih potresa na Marsu, te enigmu strukture unutrašnje jezgre Zemlje. Naime, iako smo pokazali da je ona u krutom agregatnom stanju, još ne znamo koja je točno kristalografska struktura atoma željeza na tako visokim temperaturama i tlakovima, a ne znamo ni starost unutrašnje jezgre Zemlje. To i danas spada u najveće nepoznanice moderne znanosti, i takva pitanja su ono što me najviše zaokuplja i što mi ujutro, kad se probudim i počnem razmišljati o novom danu, još uvijek ozari lice.
Tkalčiću, bravo.