Jedna je od uobičajenih predrasuda kada je riječ o psima ona kako njihov karakter, umiljatost ili agresivnost, određuje njihova pasmina. Pa su tako dobermani ili rotvajleri uvijek opasni i treba ih se čuvati, a pudlice, seteri i labradori zabavni i umiljati te s njima bez straha možemo poigrati. Ništa od toga, tvrdi se u novoj studiji provedenoj na 18.000 pasa kućnih ljubimaca u kojoj se tvrdi da se na temelju pasmine ne može predvidjeti ponašanje pasa. Ona im, naprosto, ne određuje sudbinu. U toj studiji uspoređivani su ponašanje i nasljeđe više od 18.000 pasa te je utvrđeno da nasljeđe utječe na ponašanje, ali sama pasmina ima puno manje veze sa psećom osobnosti nego što se do sada vjerovalo.
– Kada usvojite psa zbog njegove pasmine, dobijete psa koji ima određen izgled. Ali kada se radi o ponašanju, to je poput izvlačenja slamke – rekla je za Nature Elinor Karlsson, računalna biologinja sa Sveučilišta Massachusetts u Worcesteru koja je suautorica ove studije koja je objavljena prošlog mjeseca u uglednom znanstvenom časopisu Science pod imenom “Ancestry-inclusive dog genomics challenges popular breed stereotypes” ili “Izazovi nasljedne genomike pasa za popularne stereotipe o pasminama”. Naime, pasmine su relativno moderan izum. Ljudi su utjecali na to kako psi izgledaju i kako se ponašaju otkad su pripitomljeni psi prvi puta evoluirali iz vuka prije više od 10.000 godina. Ali te prve napore ondašnji ljudi koncentrirali su na sposobnost pasa da rade, odnosno da ih što bolje uvježbaju za čuvanje stoke, čuvaju njih same od opasnosti ili da vuku sanjke, što su neki od primjera.
Genetska povijest
Prije godinu i pol dana upravo smo na stranicama ovih novina objavili studiju o podrijetlu pasa u kojoj su sudjelovali i naši vrijedni znanstvenici. U toj studiji također objavljenoj u Scienceu pod naslovom Origins and genetic legacy of prehistoric dogs ekipa znanstvenika koja potpisuje ovaj rad, a u kojoj je bilo i nekoliko hrvatskih, sekvencirala je 27 drevnih psećih genoma te otkrila da svi psi dijele zajedničko podrijetlo, no ono je različito od današnjih vukova, s ograničenim utjecajem vučjih gena od pripitomljavanja pasa, ali s ipak značajnim protokom gena od psa do vuka. Prije otprilike 11.000 godina, stoji u uvodu te studije, odvojilo se najmanje pet glavnih povijesnih pasmina, iskazujući tako duboku genetsku povijest pasa u paleolitiku. Paralelna analiza ljudskog i psećeg genoma otkriva dijelove povijesti psa koje se poklapaju s ljudskom, uključujući zajedničku povijest u Levantu te u ranoj poljoprivrednoj Europi. Objavili smo tada u tekstu o toj važnoj studiji o povijesti pasa kako se drugi dijelovi njihove povijesti razlikuju, uključujući tu i razvoj psa kao čuvara stoke u stepama zapadne i istočne Eurazije te cjeloviti preobražaj neolitičke povijesti europskog psa. Dokazana je veza između drevnog američkog psa i kojota te između afričkog psa i afričkog zlatnog vuka, no uzorak je premali da bi se utvrdilo tko ima više čijih gena. Pasmine su nešto drugačija priča.
– Sekvenciranjem drevnih genoma 27 pasa iz Europe, Bliskog istoka i Sibira, od kojih su neki živjeli prije gotovo 11.000 godina, otkriveno je da je u tom razdoblju, tj. neposredno nakon ledenog doba, već postojalo najmanje pet vrsta pasa različitog genetskog podrijetla. Čini se da psi s područja Europe iz razdoblja mezolitika i neolitika potječu od dvije vrlo različite populacije, jedne povezane s bliskoistočnim psima, a druge sa sibirskim psima. Istraživanje je pokazalo da su se tijekom posljednjih 10.000 godina ove rane pasmine miješale i stvorile pse kakve poznajemo danas. Iako europski psi koje danas poznajemo dolaze u čitavom nizu oblika i varijacija, oni genetski potječu od vrlo male skupine koja je nekada postojala, objasnio nam je tada dr. sc. Mario Novak s Instituta za antropologiju uputivši nas tada i na činjenicu kako je većina modernih pasmina nastala tek tijekom proteklih 200 godina. Dakle, za znanost nema nikakve sumnje u kojem su periodu oblikovani psi kakve ih danas poznajemo. Pasmine poput biglova, labradora, mopsova i drugih nusproizvod su kasnijeg manipuliranja s razvojem pasa, odnosno njihovom evolucijom.
U ovoj novoj studiji o pasminama i ponašanju pasa govori se kako su dosta utjecaja na to imali engleski entuzijasti iz viktorijanskog doba koji su počeli stvarati pasmine pomno odabirući osobine koje su nalazili estetski prikladnima. I tako su ti eksperimenti bili umnogome uzrok postojanja današnjih pasmina. Današnje čistokrvne pse karakterizira određen izgled, a uvriježeno je vjerovati da rodoslovlje ima veze i sa psećim temperamentom. I to u krugovima znalaca i fanova pasa, pa American Kennel Club, veliki američki kinološki klub, mopsove karakterizira kao nestašne, a border collieje kao drage. No, ističe dr. Karlsson, svatko tko je imao, primjerice, osam pasa iste pasmine posvjedočit će o tome da oni, zapravo, imaju različite osobnosti. Da bi dobili jasniju sliku o tome kako pasmina utječe na ponašanje, s kolegama je anketirala tisuće vlasnika pasa o njihovim psima, postavljajući im brojna pitanja, od toga jesu li skloni jesti travu do toga koliko vole trčati za bačenim igračkama. Zatim su sekvencirali DNK jednog dijela pasa anketiranih vlasnika kako bi vidjeli može li se rodoslovlje povezati s ponašanjem.
Uočili su da su neke osobine uobičajenije kod nekih pasmina. Primjerice, u usporedbi s bilo kojom drugom pasminom njemačkog ovčara lakše je dresirati, biglove ne baš toliko kao ovčare. Genetske studije obuhvaćene ovim radom pokazale su da su mješanci s nasljeđem određene pasmine skloniji određenim vrstama ponašanja. Tako su psi koji su dijelom bernardinci puno privrženiji, dok je potomcima retrivera iz zaljeva Chesapeake omiljena zabava oštećivati vrata. No na pasminu je otpadalo tek 9 posto varijacija u ponašanju pasa anketiranih vlasnika, njih dvije tisuće čiji su upitnici donijeli više od 200.000 odgovora, a to je broj koji je daleko manjih od onoga koji bi očekivala većina, pa i znanstvenici koji potpisuju ovu studiju. Pogotovo je niska bila povezanost pasmine i vjerojatnosti da se pas agresivno ponaša, što dovodi u pitanje i načine na koje društvo tretira pse određene pasmine smatrajući ih opasnima. Jedna od stručnjakinja s kojima se Nature konzultirao u analizi ove nove studije rekla je da u stvarnosti pasmine nisu kategorički različite, to naprosto nije istina. No genetske studije u ovom radu razotkrile su 11 područja genoma koja jesu povezana s određenim ponašanjima. Sklonost zavijanju, primjerice, povezana je dva gena čiji su ljudski ‘rođaci’ povezani s govorom. Najznačajnija povezanost pronađena je u području genoma koji je kod ljudi inače u vezi s kognitivnim sposobnostima, al kod pasa je povezan s vjerojatnošću da se – zaglave. Te su genetske osobine, izgleda, daleko starije samih pasmina. Tako je poprilično iznenađenje da se na temelju pasmine ne može dobro predvidjeti karakter i ponašanje pasa, no kada pogledate kada su pasmine nastale, takav zaključak ima smisla. Te su tvrdnje vrlo precizno razrađene u studiji. Navodi se da su moderne pasmine pasa stare tek oko 160 godina te su rezultat selekcije na temelju određenih osobina. Uočeno je, dakle, da je nasljeđivanje fizičkih osobina veći indikator pasmine, ali nije nužno i ponašanja pasa u toj pasmini. Praćenje gazdina usmjeravanja najnasljeđenija je osobina, no njezina se izraženost razlikuje od psa do psa.
Individualno ponašanje
Na temelju pasmine psa zapravo se ne može predvidjeti ponašanje pojedinog psa te se ne bi trebala koristiti za bilo kakvo odlučivanje o odabiru kućnog ljubimca. Dakle, doista nema temelja u stereotipima da su čivave nervozne, border collieji hiperaktivni, zlatni retriveri vole djecu, a da su američki pit bul terijeri i rotvajleri agresivni. Na temelju izgleda psa nećete doznati previše o njegovu karakteru. To je pogotovo točno kada se radi o osobinama poput umiljatosti, odnosa prema nepoznatima te agresiji. Razlike, procjenjuje ova skupina znanstvenika, zapravo ponajviše otpadaju na osobna iskustva, uvježbanost i dresiranost te druge okolišne čimbenike.
– Zaista vjerujemo da se gotovo sve osobine oblikuju pod utjecajem i genetike i okoline – naglasila je dr. Karlsson.
Jer, iako su se neke osobine podudarale s uvriježenim mišljenjima o pojedinim vrstama pasa, druge su te duboko ukorijenjene stereotipe pobijale. Tako su labradori i zlatni retriveri općenito dobro prolazili kada se ocjenjivala socijalizacija s ljudima, odnosno kada se procjenjivalo koliko je pas prilagodljiv nepoznatim ljudima. I to se sasvim uklapa u percepciju zlatnog retrivera. No pit bul terijeri, koji su čak u nekim gradovima i područjima protuzakoniti te se ne preporučuje držati ih u stanovima zbog uvjerenja da su agresivni i destruktivni, također su zabilježili visok rezultat u socijalizaciji s ljudima. Ni veličina psa nema gotovo nikakve veze s njegovim ponašanjem.
– Nikada nećete vidjeti čivavu veličine njemačke doge ni njemačku dogu veličine čivave, ali definitivno ćete imati čivavu koja se ponaša kao njemačka doga kao što možete imati i njemačku dogu koja se ponaša onako kako biste očekivali od čivave. Očekivali smo da ćemo doći do takvih spoznaja i narušiti uvriježena vjerovanja kod ljudi – kaže dr. Karlsson u jednom od brojnih tekstova o ovoj studiji koju su prenijeli praktički svi utjecajniji svjetski mediji.
Da je to doista i tako, svjedoči i dio ankete u kojima se vlasnike mješanaca tražilo da prepoznaju od kojih su pasmina njihovi psi nastali. I ispalo je da to nije baš bilo tako lako, vrlo je rijetko vlasnik prepoznao od kojih je pasmina zapravo nastao njegov pas. Ova studija mogla bi pomoći da ljudi razbiju predrasude prema nekim vrstama pasa i lakše ih prihvate.