Slavni kozmonaut pokazao kako Hrvatska izgleda iz svemira: 'Ima života i drugdje osim na Zemlji'

Ovog tjedna u Zagreb, u organizaciji međunarodne agencije Rosotrudničestvo i Veleposlanstva Rusije, stiže Sergej Rjazanski, čovjek koji je dva puta bio na Međunarodnoj svemirskoj postaji, u drugom letu i kao prvi znanstvenik zapovjednik letjelice, Sojuza MS05. Već samo ta činjenica dovoljna je da pobudi velik interes, no Rjazanski, koji je i Heroj Rusije, u Tehničkom muzeju Nikola Tesla predstavlja izložbu “Nevjerojatna Zemlja” s više od 50 fotografija Zemlje koje je snimio iz svemira. Izložba je otvorena od 17. travnja do 9. svibnja.

Jeste li do sada već bili u Hrvatskoj? Jeste li i našu zemlju slikali iz svemira?

Nažalost, nisam još posjetio Hrvatsku, ali znam da imate prekrasnu prirodu, lijepo more... Da, slikao sam vašu zemlju s Međunarodne svemirske postaje, vrlo je vidljiva odozgo. Neke ću od tih fotografija i izložiti u Zagrebu.

Odakle ideja da snimate fotografije s postaje?

Prije letova nisu me zanimale fotografije. No, za vrijeme misija, gledajući naš nevjerojatni planet, shvatio sam da želim podijeliti svoje emocije s prijateljima, rođacima, drugim ljudima, želio sam im pokazati što sam vidio. Tako sam počeo fotografirati te sam u dva leta napravio više od 350.000 fotografija. Sada imam dovoljno materijala za knjige i izložbe i mislim da sam uspio pokriti svaki kut našeg planeta vidljiv iz svemira. Snimao sam ih normalnim, profesionalnim fotoaparatima. Oni su dio opreme naše Međunarodne svemirske postaje jer imamo i znanstvenih zadataka, kao što je npr. slikanje ledenjaka, što treba za istraživanje klimatskih promjena.

Koji su predjeli Zemlje najljepši?

Zaista je teško odabrati jedno mjesto. Svidjela mi se regija Kamčatka na istoku Rusije gdje ima puno aktivnih vulkana, zatim Francuska Polinezija sa svojim prekrasnim otocima. Volio sam i pogled na Europu noću jer su mjesta i gradovi lijepo osvijetljeni, a i blizu su. To nalikuje na božićni prizor.

Kakav je osjećaj bio pri prvom letu, jeste li se bojali?

Bilo je nekog straha, ali ne za vlastiti život, većinom je to bio strah od neuspjeha, da ne napravite neke početničke pogreške. Ja sam biolog, a na tim sam letovima imao ulogu inženjera. No, najviše je bilo uzbuđenja jer prođe dosta vremena od trenutka kada vas odaberu do prvog leta. Ja sam svoj let čekao čak deset godina.

Kako je uopće došlo do toga da idete na Međunarodnu svemirsku postaju?

Nisam pilot, samo sam znanstvenik, biolog, i nikada nisam sanjao da ću letjeti u svemir. No šansa se pojavila kada je Ruska akademija znanosti odlučila u svemirske letove uključiti i znanstvenike.

Vjerojatno ste napravili puno znanstvenih eksperimenata?

Da, jako puno eksperimenata iz fizike, kemije, biologije, medicine. Naš je program u obje misije bio jako zgusnut. Na mojem drugom letu, koji je trajao 147 dana, izveli smo 438 znanstvenih eksperimenata.

Bili ste i zapovjednik na svojemu drugom letu?

Bio sam prvi znanstvenik zapovjednik svemirske letjelice. Ali ta se misija nije bitno razlikovala od prve, samo sam imao veću odgovornost. Bio sam odgovoran za živote članova posade, pristajanje na postaju, spuštanje, prizemljenje. Kada ste zapovjednik, glavna je uloga da se uhvatite s hitnim slučajevima. No, za vrijeme tog leta bili smo zaokupljeni znanstvenim eksperimentima, tehnikom, popravcima opreme, vježbanjem kako bismo održali vlastito zdravlje.

Što je najveći izazov na letovima u svemir?

Iz različitih smo zemalja, s različitim kulturama, religijama, obrazovanjem, mentalitetom. Doista je važno izgraditi dobro međusobno razumijevanje među ljudima te stvoriti pozitivnu atmosferu. Znate, zidovi Međunarodne svemirske postaje debeli su tek milimetar i pol, tako da tamo živite u stalnoj opasnosti, a život vam ovisi o drugim ljudima. Zato je glavno sve raditi pažljivo i stvoriti prijateljsku klimu na palubi postaje kako bi cijeli tim djelovao unisono ako se nešto dogodi.

Koja je situacija za vas bila najizazovnija?

Na mom prvom letu morali smo obaviti kiruršku operaciju na američkom kolegi koji je imao zdravstveni problem. Kako na postaji nije bilo liječnika, sve smo morali izvesti sami. Tada sam počeo razumijevati ljude koji rade u području medicine, shvatio kolika je odgovornost za nečiji život.

Proglašeni ste Herojem Rusije, kako ste dobili to priznanje?

Na prvom smo letu postavili rekord najdulje šetnje svemirom, od osam sati. Bila je to hitna situacija, nije bilo planirano. Tako sam ja imao tri šetnje svemirom i nakon toga dobio priznanje. Da svemir je doista tako opasan. I misije su fizički izuzetno teške, ali i isto toliko zanimljive.

Što mislite o uključivanju privatnih kompanija u svemirske programe, o čemu se puno govori?

Sjajno je što su privatne kompanije počele raditi u svemirskoj industriji jer one će donijeti novi impuls. Nacionalne će agencije moći samo potpisati ugovor s privatnim kompanijama za npr. prijevoz osoba na Mjesec ili Mars. Mislim da će za nekoliko godina biti puno kompanija koje će početi raditi na tom polju.

Hoćemo li doista otići na Mars?

Mislim da ćemo se jednog dana vratiti na Mjesec i otići na Mars. Ali moramo razumjeti kako su to zaista skupi projekti. Zato je najbolji način da se to provede međunarodna suradnja koja bi ujedinila najbolje specijaliste iz različitih zemalja, ali i redistribuirala financijsko opterećenje takvih pothvata. Trebamo prestati razmišljati da smo Rusi, Amerikanci ili Kinezi i moramo početi razmišljati kao ljudska bića. Letovi u budućnosti, posebno oni na Mars, bit će sljedeći korak za cijelo čovječanstvo. I zato moramo surađivati.

Vjerujete li i vi da ćemo doista postati međuplanetarna vrsta?

Moguće je. Ali možda za to sada nema potrebe. Možda ćemo imati neku postaju u svemiru na kojoj će ljudi neko vrijeme raditi pa se vratiti, no zasad nema potrebe trajno naseljavati svemir. Ovdje imamo lijep dom.

Ali, ovdje na Zemlji razlike su velike, više čak nemamo ni dva, nego i više političkih blokova.

Nadam se kako će ta luda politička situacija polagano nestati. Jer razumno je misliti kako zajedno možemo riješiti sve te probleme, i to s COVID-19, ekologijom... Zaista se nadam takvom razvoju događaja. A u svemiru nema nikakvih granica, i iz svemira ne vidite granice na Zemlji. Imate Međunarodnu svemirsku postaju na kojoj svi astronauti lete u svemiru koji je beskrajan. I tamo morate raditi zajedno, naprosto morate. Kao što morate naučiti i kako jedan drugoga podupirati i komunicirati. Mislim da bi se s time složile svi moji međunarodne kolege, pogotovo s tim da se to i dokazuje na Međunarodnoj svemirskoj postaji gdje možemo biti ljudska bića, a ne tek predstavnici nekih nacija.

Vjerujete li da u svemiru postoji inteligentan život?

Kada ste tamo, vidite da postoji jako puno zvijezda, toliko mnogo planeta, milijuni! Apsolutno sam siguran da negdje tamo ima života, nažalost, zasad nemamo dokaza za to. Možda ćemo ih imati u budućnosti.

Koji je od filmova o svemiru za vas najuvjerljiviji?

Nema takvih filmova. Gravitacija je jako lijep film, no u cijelosti neprofesionalan s fizikalnog stanovišta. Ima toliko puno pogrešaka, no doista jest lijep film. Osobno, volim knjigu “Marsovac”, film ne toliko, jer nije tako dobar kao knjiga. Ima puno dobrih filmova za koje razumijem da su umjetnički pogled na prave povijesne činjenice, ponegdje i na prave svemirske letove. Ostvaruju svoj cilj, pokazuju cijeli taj spektar emocija te stvaraju ljubav prema svemiru, što je zaista sjajno.

Hoćete li se vratiti na svemirsku postaju?

U bliskoj budućnosti nema planova da se vratim na postaju jer sam jako zauzet projektima ovdje, na Zemlji. No, nikad ne reci nikad, možda opet odem u budućnosti, jer doista jako volim ta putovanja. Sve je u vezi s tim sjajno, pogled, zanimljiv posao, osjećaj bestežinskog stanja, drevni san čovjeka da leti kao ptica. Svemirski su letovi čudo!