Istraživanja pokazuju da gotovo svaka deseta osoba u određenom razdoblju života pati od neke fobije. Iako im ne pridajemo veliku pozornost, one su zaista mnogo češće nego što mislimo. Dosad su sa sigurnošću utvrđena dva izvora fobija – prvi je osobno iskustvo, a drugi globalni mediji koji zapravo zbog brzog i neposrednog izvještavanja o tragedijama diljem svijeta lako mogu izazvati osjećaj tjeskobe u gledateljima iako je njihovo osobno iskustvo u sličnim situacijama bilo pozitivno, piše The Guardian. Zanimljivo, istraživanja provedena na životinjama iznjedrila su zaključak su da se učinci traumatičnih iskustava mogu prenijeti na gene i proslijediti na buduće generacije, no taj proces još nije dokazan kod ljudi. No s obzirom na to da kod čak trećine ljudi koji pate od fobija uzroci nisu poznati, to istraživačima može biti nit vodilja.
Unatoč tome što uzroci fobija nisu sasvim jasni, poznato je da je ključna prepreka u savladavanju fobije izbjegavanje objekta ili situacije od koje strahujemo.
Kroz povijest razvili su se zato "terapija direktnog izlaganja" ili "sistematsko smanjivanje osjetljivosti", u kojima se osoba izlaže neželjenim situacijama u kojima će osjetiti iznimnu tjeskobu. Time se progresivno uči limbički sustav, emocionalni dio mozga, da ono čega se boji zapravo uopće nije opasno ni toliko strašno. No vjerojatno možete zamisliti problem u provođenju terapije suočavanja pacijenta s fobijom u slučaju straha od letenja ili javnog nastupa. Tehničke poteškoće u izvedivosti može prevladati tehnologija, i to koristeći tehnologije razvijene za 3D kinematografiju. No za razliku od Avatara koji ste gledali u kinu, terapija izlaganjem u virtualnoj stvarnosti suočit će vas samog u sobi s projekcijom. Tako terapeut dobiva potpunu kontrolu nad situacijom i može je prilagoditi individualnim potrebama pacijenta. Dovoljno je nekoliko klikova mišem i ona strašna publika smijat će se i pljeskati na svaku vašu riječ.
Razlog zašto je terapija izlaganjem u virtualnoj realnosti tako učinkovita jesu neurološki trikovi koje su znanstvenici otkrili uspoređujući moždane funkcije osoba s fobijama i onih koji ne pate od fobija u virtualnom okruženju. Dok su potonji odmah primijetili detalje koji otkrivaju nerealnost likova i događaja, prvima je bila dovoljna sama prisutnost objekta koji izaziva strah da bi se potaknulo emocionalnu reakciju, što je dostatno za pokretanje korektivnog učenja kroz iskustvo.
Skeniranja pokazuju da, nakon što je terapija završena, moždani mehanizam u slučaju prijetnje potpuno normalno funkcionira, točnije postoji smanjena reakcija u dvije moždane regije: insuli i amigdali. Kad je riječ o strahu od javnog govora, primjerice, suočavanje s javnim nastupom prate prekomjerno razmišljanje i ubrzan rad srca – posljedica reakcije insule koja nas dovodi u stanje pojačane svijesti upozoravajući nas da nešto nije u redu. Amigdala je povezana s prijašnjim iskustvima, odnosno upozorava na opasnost pri susretu s nečim što nas je u prošlosti preplašilo. Taj proces traje 12-15 milisekundi i nakon njega slijedi preispitivanje informacija u prefrontalnom dijelu mozga – onom koji je zadužen za razum. Takav slijed neuroloških zbivanja razlog je zašto virtualna realnost uspijeva.
Iako situacija nije stvarna, emocionalni podražaj potaknut je prije nego što o svemu logički promislite te se emocionalna reakcija nakon terapije polako smanjuje. Jedina mana virtualne realnosti izlazi na vidjelo kad je riječ o specifičnosti fobije određenog pacijenta, primjerice točno određenoj lokaciji. Bojite li se izlagati baš na radnom mjestu, terapija u virtualnoj realnosti pripremit će vas za izlaganje pred tisućama ljudi, no u uredu će vam se dlanovi znojiti kao i prije.
Google glass i slične tehnologije doveli su do pojave nove terapijske tehnologije koja bi mogla riješiti i taj problem – proširena stvarnost. U tom slučaju pacijent može vidjeti stvarnu prostoriju, ali se u nju dodaju virtualni podražaji pa pacijent drži govor u svom uredu, ali virtualnoj publici. Ove nove tehnologije ujedno služe kao i prečac za terapeute, koji sada ne moraju stvoriti kompletno virtualno okruženje nego samo ključne podražaje.
Programi terapija u virtualnoj stvarnosti sada se iskušavaju na autističnoj djeci koja često pate od anksioznosti i društvenih fobija. Rezultati testiranja na sveučilištu Newcastle izrazito su pozitivni.
– Ljudima s autizmom može biti vrlo teško zamisliti se u određenoj situaciji i tu se ova terapija pokazala iznimno korisnom, omogućuje ljudima vizualizaciju situacije, što je učinkovitije nego da je oni samo prepričavaju – kaže Jeremy Parr, pedijatar specijaliziran za neurorazvojne poteškoće.
– Roditelji isto tako mogu videovezom promatrati svoje dijete tijekom terapije te naučiti kako pomoći djetetu da se nosi s okolinom – dodaje Parr.
Ova tehnologija s vremenom će postati sofisticiranija, ponajprije zbog povećane potražnje. Otprilike 10 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji priznaje da ima neku vrstu fobije i velika većina nikada ne potraži pomoć. Kako su fobije i društvena anksioznost sve češća pojava, jednostavan način na koji ove terapijske tehnike rješavaju najkompleksnije probleme možda ohrabri više ljudi da se suprotstave svojim strahovima.