Prošli je tjedan službeno pokrenut LST-1, teleskop smješten na kanarskom otoku La Palmi vrijedan 10 milijuna eura. Na gradnji tog najsnažnijeg gama-teleskopa na svijetu promjera 23 metra surađivali su i hrvatski znanstvenici, među njima i naša najutjecajnija astrofizičarka dr. sc. Dijana Dominis Prester, izv. prof. s Odjela za fiziku Sveučilišta u Rijeci koja je i predstavnica Hrvatske u Upravnom odboru međunarodne kolaboracije LST (Large Size Telescope) koja pokriva CTA područje (Cherenkov Telescope Array). S dr. Dominis Prester razgovarali smo i o toj suradnji, ali i o današnjim ljudskim dometima što se istraživanja svemira tiče.
Surađujete li na još nekom sličnom projektu poput LST-1?
Surađujemo na projektu MAGIC već 10 godina, to su trenutačno najveći gama-teleskopi na svijetu koji rade u već testiranom režimu astronomskih opažanja, s promjerima zrcala od 17 metara. Nalaze u susjedstvu, LST-1 na kanarskom otoku La Palma. U suradnju su uključeni znanstvenici iz četiri najveća hrvatska grada. Također, članovi smo međunarodnog konzorcija CTA (Cherenkov Telescope Array) čiji je cilj dizajn i gradnja budućeg sjevernog i južnog gama-opservatorija koji bi trebali biti još veći i moćniji od MAGIC-a, a uz 24-metarske LST teleskope, sastojat će se i od 12-metarskog MST i 4-metarskog LST teleskopa čineći nizove.
Kako je došlo do suradnje hrvatskih znanstvenika na teleskopu LST-1?
Zahvaljujući našem radu u MAGIC-u te dobrom poznavanju performansi takvih teleskopa, pripadne astrofizike i opažačkih uvjeta na opservatoriju Roque de los Muchachos na La Palmi, kao i postojećem članstvu u CTA, pozvani smo 2015. uključiti se u kolaboraciju LST.
Što je sada nakon dovršenja teleskopa LST-1 zadatak hrvatskih znanstvenika?
U segmentu softverskog doprinosa, koji radi grupa sa Sveučilišta u Rijeci (Dijana Dominis Prester, Saša Mićanović, Tomislav Terzić, Marina Manganaro) u suradnji sa Sveučilištem u Osijeku (Dario Hrupec), načinili smo preliminarni model i računalne simulacije performansi novog teleskopa u usporedbi i kombinaciji s teleskopima MAGIC te budućim MST teleskopima. Također, izračunali smo različite modele atmosfere koje smo uključili u simulacije da bismo predvidjeli odziv instrumenta pri promjenjivim atmosferskim uvjetima. Tijekom faze testiranja LST-a (tzv. commissioning faze) radit ćemo na osnovi pripremljenog softvera Monte Carlo simulacije u cilju određivanja performasi novog teleskopa LST-1 koristeći nama već dobro poznate i testirane teleskope MAGIC. Hardverski doprinos preciznog pozicioniranja kamere koji rade kolege iz Splita (Nikola Godinović i Darko Zarić) još treba dovršiti, ugraditi i testirati na La Palmi. Softverske modele koje za LST-CTA radimo na riječkom superračunalu Bura planiramo dalje primijeniti u zaštiti fizike okoliša, no to je dugoročniji interdisciplinarni projekt koji raspravljamo s kolegama iz drugih znanstvenih područja koji će, nadamo se, imati i mnogo širu društvenu primjenu.
Možete li nam reći nešto više?
Već pet godina na Sveučilištu u Rijeci postoji diplomski studij fizike usmjeren prema znanstveno-istraživačkom radu, a jedan od smjerova je astrofizika i fizika elementarnih čestica. Trenutačno je taj smjer upisalo oko 2/3 ukupno upisanih studenata na studij fizike, odnosno polovica od studenata upisanih na sve diplomske studije fizike u Rijeci uključujući i nastavničke, a studenti nam dolaze iz svih krajeva Hrvatske. Ove godine upisali smo prvu generaciju na novom doktorskom studiju fizike u Rijeci, koji je napravljen po uzoru na vodeća svjetska sveučilišta – na engleskom jeziku, orijentiran znanstveno-istraživačkom radu i projektima. Prije dva tjedna primljeni smo u međunarodnu mrežu doktorskih škola IDPASC kojoj je cilj međunarodno umrežavanje doktorskih studija, pa se nadamo još jačoj internacionalizaciji našeg studija i povećanju međunarodne vidljivosti Hrvatske.
Sada službeno surađujemo i s ESA i s EU u sklopu projekta Obzor. Što to za nas znači, iskorištavamo li sve potencijale takve suradnje?
Hrvatska je tek ove godine postala pridružena članica ESA, a nedavno je odobren za financiranje prvi europski projekt Obzor 2020. vezan uz svemirske misije koji je prijavila hrvatska tvrtka Amphinicy d.o.o. Hrvatska još ne iskorištava te potencijale potpuno, no takva se transformacija ne može dogoditi preko noći. U Hrvatskoj nema dovoljno eksperata za svemir koji bi se bavili svim aktivnostima koje nam se nude te je za razvoj tehnologije i društva potrebna veća otvorenost ne samo u privlačenju povratnika nego i inozemnih eksperata.
Spominjalo se kako će s našeg teritorija možda jednom kretati i ozbiljne svemirske misije. Koliko je to realno i treba li nam takvo što s obzirom na zahtjevnost takvih programa?
Postoje ambiciozne i entuzijastične inicijative u Hrvatskoj, primjerice projekt koji vodi dr. Danko Bosanac, što podržavam. Iako se u današnje vrijeme letjelice mogu lansirati iz Kine i Indije, predloženi razvoj hrvatskog satelita može biti od koristi za širu zajednicu. Treba uzeti u obzir i aspekt izobrazbe studenata u razvoju vrhunske tehnologije, koji je važan za napredak Hrvatske. Budemo li za svaki novi izazov rekli neka to rade bogatije i veće zemlje, a mi ćemo u Hrvatskoj dovoljno dobro živjeti od naplaćivanja smještaja na moru i kava na plaži, nećemo kao država daleko stići. Hrvatska ne bi bila tako uspješna ni u nogometu da se išlo linijom manjeg otpora.
Ima još znanstvenika iz vašeg područja koji u svijetu postižu vrhunske rezultate. Koga biste ponajprije izdvojili?
Svakako prof. dr. Željka Ivezića, Hrvata koji radi u SAD-u, razvija vrhunsku svjetsku znanost kroz aktivnosti u LSST-u (i prije u sličnom projektu SLOAN). Uz to i aktivno pridonosi razvoju područja u Hrvatskoj kroz aktivnosti u usavršavanju studenata i poslijedoktoranada koji su kasnije postali vrhunski astrofizičari – primjerice Vernese Smolčić i Dejana Vinkovića koji su se vratili u Hrvatsku, ili Marija Jurića koji je ostao u SAD-u. Među izvrsnim povratnicima astrofizičarima valja spomenuti i Vibora Jelića i Petra Mimicu.
U posljednje vrijeme dosta su u fokusu znanstvenice, ove godine i dva su Nobela otišla u ruke znanstvenica. Dosta se priča o nejednakosti, jeste li osjetili nešto takvo u karijeri?
Naravno da sam osjetila, više puta, no te su stvari ovisne o ljudima s kojima radite i lokalnoj sredini, i ne bi bilo pravedno generalizirati ih. Nažalost, često se o ozbiljnim problemima ne govori i ne piše, a žene koje su žrtve profesionalnog zlostavljanja šute jer se boje posljedica. No generalno, čini mi se da se situacija ipak mijenja nabolje od vremena kad sam bila studentica, u svijetu i kod nas. Etički kodeks, koji je sad postao vrlo važna i ozbiljna stvar na našim sveučilištima, u prošlosti nije postojao ni na papiru ni u stvarnosti. To je jedan od razloga zbog kojih mi je drago da sam se vratila upravo u Rijeku. Imamo već drugu rektoricu, imali smo donedavno dvije pročelnice Odjela za fiziku, ja sam predstojnica zavoda, a udio žena na riječkoj fizici je velik u svim segmentima hijerarhije, što je iznad svjetskog prosjeka za fiziku. Dok sam gostovala u Japanu na sveučilištu u Tokiju, bila sam jedina žena među profesorima na institutu, a i udio studentica bio je manji u odnosu na studente.
Što je sa životom u svemiru, i o tome se puno pričalo, no nekako se čini da se čovječanstvo nije previše približilo takvom otkriću. Je li to točno?
Pitanjem mogućeg života na drugim planetima bavim se posredno još od pisanja doktorata, kroz rad na potrazi za planetima izvan Sunčeva sustava. Po tom pitanju napravljeno je mnogo u posljednja dva desetljeća detekcijom ekstrasolarnih planeta. Radom koji smo 2012. objavili u časopisu Nature iznenadili smo međunarodnu znanstvenu zajednicu procjenjujući da je broj planeta sličnih Zemlji mnogo veći no što se dotad mislilo korištenjem opažanja događaja mikrogravitacijske leće, što su kasnije kolege potvrdili drugim metodama. To znači da je i vjerojatnost postojanja života negdje drugdje u svemiru prilično velika. No koliko znam, takvo otkriće dosad nije znanstveno dokazano. Ukratko – iako je vrlo vjerojatno da izvanzemaljci postoje, nismo ih još pronašli.
Što je, osim novca, potrebno našoj znanosti?
Hrvatska je na dnu prema postotku izdvajanja za znanost u odnosu na prosjek EU. No nije sve u količini novca, već i u tome kako se taj novac raspoređuje. Raspoređivanje bi trebalo biti motivirajuće, treba nagrađivati rad i izvrsnost, da novac bude doista uložen u napredak zemlje, no u tom smislu Hrvatska je još uvijek u fazi učenja. No još je veći problem rigidan i neprilagođen sustav koji otežava internacionalizaciju hrvatske znanosti i po tom pitanju trebali bismo napraviti odlučnije korake. Problemi s dokumentacijom, koja se nigdje drugdje ne traži, pri priznavanju inozemnih doktorata u Hrvatskoj naposljetku tjeraju izvrsne znanstvenike zainteresirane za rad u Hrvatskoj na rad u druge države.
Video - Na poznatoj plaži otvorila se još jedna ogromna rupa: Naš planet krvari...