Objavljena su dva iznimno vrijedna rada koja se temelje na istraživanju provedenom u pećini Bačo Kiro u Bugarskoj, gdje su identificirani ostaci Homo sapiensa stari 45.000 godina, a uz njih i kameno te oruđe od kostiju, koje je korišteno i za obradu kože ulovljenih životinja, ostaci ulovljenih životinja te osobni ukrasi poput privjesaka sačinjeni od životinjskih zuba i kostiju.
U istraživanju je sudjelovala naša izvrsna znanstvenica dr. sc. Mateja Hajdinjak s Instituta Francis Crick u Londonu. Dr. Hajdinjak je radila u grupi svjetski uglednog znanstvenika Svantea Pääba u Institutu Max Planck u Leipzigu. Još jedan naš znanstvenik iz te grupe potpisan je u ovom istraživanju, a to je dr. sc. Željko Režek. Spomenuti radovi bit će objavljeni u uglednim znanstvenim časopisima Nature i Nature Ecology & Evolution. Istraživanje i iz njega proizašli radovi iznimno su važni, što nam potvrđuje i sama dr. sc. Mateja Hajdinjak.
– Ovaj je rad od iznimne važnosti jer prvi put sa sigurnošću demonstrira prisutnost modernih ljudi u Europi već prije 45.000 godina. Ovdje je naglasak na “sa sigurnošću” jer je primijenjen interdisciplinarni pristup projektu te su korištene najnovije metode pozornog iskapanja, analize proteina, morfologije, izravnog datiranja ljudskih ostataka izotopima ugljika te izolacija drevnog DNK. Prijašnji najstariji uzorak modernih ljudi u Europi koji je izravno datiran bila je donja čeljust modernog čovjeka nađena u Rumunjskoj (Oase1, datira prije oko 40.000 godina) – objašnjava naša znanstvenica. Dakle, u istraživanju je zaključeno kako je riječ o najstarijim do sada pronađenim Homo sapiensima u Europi, no s njima je pronađeno i niz drugih artefakata koji ovu priču čine još zanimljivijom.
Analiza odnosa s kasnijim populacijama
– S nalazima modernih ljudi prije 45.000 godina u Bugarskoj se znatno produljuje vrijeme koegzistencije modernih ljudi i neandertalaca u Europi. Zadnji neandertalci u Europi nestaju otprilike prije 39.000 godina iako se i ta granica pomalo pomiče prema natrag zbog novih metoda datiranja i nove kalibracijske krivulje izotopa ugljika. Što se tiče obrađivanja ostataka životinja u dekorativne svrhe, trenutačna je hipoteza da su zapravo zadnji neandertalci u Europi dobili “ideju” od modernih ljudi s obzirom na to da se nalazi neandertalskih dekorativnih objekata iz Francuske zapravo pojavljuju nakon što su moderni ljudi stigli u Europu. Vjerojatno je prerano za reći jesu li neandertalci kopirali moderne ljude u obradi životinjskih ostataka, i to je dio za koji ja na žalost nisam stručnjak, ali je zanimljivo da postoje izuzetne sličnosti u predmetima i obradi materijala u Bugarskoj prije oko 45.000 godina koje su izradili moderni ljudi s obradom materijala i predmetima u Francuskoj koji se datiraju u razdoblje poslije toga (prije oko 44.000 godina) koje su izradili neandertalci – objašnjava nam dr. Hajdinjak.
Dr. Režek ističe kako konkretnih dokaza o izumiranju neandertalaca zbog pojave modernog čovjeka zaista nema te se radi o zastarjelom narativu.
- On ima prikrivenu predrasudu da su tehnologija i kognitivne sposobnosti nove populacije (Homo sapiens) bile puno efikasnije za adaptaciju pa i "istjerivanje" Neandertalaca kao možebitne konkurencije. Ali pritom se zaboravlja da su Neandertalci kao vrsta (ili podvrsta) bili itekako uspješni: proživjeli su najmanje 200,000 godina, i to velike razlike u okolini, ekologiji i klimi (nekoliko "ledenih doba"). Nema nikakvih indikacija da je u tom periodu nestanka neandertalaca i pojave prvih grupa Homo sapiensa u Euroaziji (okvirno između prije 50 i 30,000 godina), u Euroaziji bilo pomanjakanja u prirodnim resursima koje bi kao potaknulo preživljavanje samo najsposobnijih (u ovom slučaju, Homo sapiens). Dakle, ovi rezultati govore drukciju pricu od one o pojavi grupa Homo sapiensa kao o razlogu nestanka Neandertalaca. Na nestanak Neandertalaca kao neke metapopulacije je utjecalo više faktora zajedno, i prirodnih i društvenih, i ta je dinamika najvjerojatnije bila drugačija od regije do regije, kako u samoj Europi tako i u cijeloj Euroaziji, kaže naš znanstvenik nastavljajući kako DNA analiza pokazuje da je grupa Homo sapiens u Bačo Kiru genetski drugačija od Homo sapiens grupa koje su se pojavile u Europi nekih 10,000 godina kasnije i koje shvaćamo kao nosioce klasičnog Gornjeg Paleolitika i s kojima mi danas imamo više zajedničkog genetskog materijala.
- To znači da sama pojava gupa Homo sapiensa u Europi nije bio događaj u smislu naprasnog dolaska i relativno brzog koloniziranja cijelog kontinenta, već je to bio jedan dugotrajni proces. Taj proces je sadržavao i neuspjehe u smislu da neke grupe jednostavno nisu preživjele, baš kao ova Bačo Kiro grupa. To samo po sebi pak ukazuje da Homo sapiens, kad se pojavio, nije predstavljao neku nadmoćnu vrstu koja je bila sposobna preživjeti uvijek i svugdje, već smo i mi, kao i ostale vrste hominina, itekako bili podložni cijelom nizu prirodnih i socijalnih selektivnih pritisaka. To vidimo vrlo jasno u Africi, gdje će od prve poznate pojave Homo sapiens grupe u nalazištu Jebel Irhoud u Maroku, datirane u oko 310,000 godina prije sadašnjosti, proći oko 150,000 godina prije nego će se druge grupe Homo sapiens pojaviti i u nekoliko ostalih regija Africkog kontinenta i jugozapadne Azije, objašnjava dr. Režek.
Dr. Hajdinjak je na istraživanju radila u dijelu koji je bio vezan za uzorkovanje i izolaciju drevnog DNK iz pronađenih fragmentiranih ostataka i jednog zuba.
– Za izolaciju DNK i konstrukciju DNK biblioteka koristili smo trenutačno najosjetljivije metode koje nam omogućuju da izoliramo DNK iz uzoraka od iznimne starosti, čak i kad je DNK jako fragmentiran. Te su metode razvijene u grupi Matthiasa Meyera i Svantea Pääba u Institutu Max Planck. Analizom dobivenog mitohondrijskog DNK zaključili smo da ostaci koji datiraju otprije oko 45.000 godina, kao i pronađeni zub, pripadaju ranim modernim ljudima. Time smo također dobili najstariji ljudski DNK iz Europe – kaže Mateja Hajdinjak dodajući kako je mitohondrijski DNK koji je analizirala u ovom radu samo jedan lokus te nam ne može reći puno o interakcijama s neandertalcima ili doprinosu genetskom materijalu kasnijih ljudi. Trenutačno radi na analizi nuklearnog DNK iz ovih ostataka, kako bi bolje razumjeli u kakvom su točno odnosu ovi ljudi s neandertalcima, kao i kasnijim populacijama modernih ljudi, te današnjim ljudima.
– Naime, analizom genoma ranog modernog čovjeka iz Rumunjske, starom oko 40.000 godina, i Sibira, starom oko 45.000 godina, saznali smo da pojedinci ili populacije kojima su pripadali svojim genetskim materijalom nisu dali doprinos kasnijim ljudima. Stoga, uskoro ćemo saznati je li to također primjenjivo na nove uzorke iz Bugarske ili će nam njihovi genomi ispričati potpuno drugačiju priču. O svemu tome uskoro, najavljuje dr. Hajdinjak.
Vrlo su zanimljivi nalazi alata i nakita. No, ipak teško da je transfer znanja išao od neandertalaca na ranog čovjeka.
- Ne, teško je pretpostaviti da su rane grupe Homo sapiensa u Europi naučili tehnološke vještine od neandertalaca. To je iz razloga što materijalna ostavština i puno ranijih grupa Homo sapiensa (čak i one iz nalazišta Jebel Irhoud) već uključuje tehnologiju koju su imali Neandertalci, pa i više od toga: kamene projektile, koštana oruđa, perforirane zube i školjke korišteni kao nakit, itd. I sve to kao sistematska i široko rasprostranjena produkcija, posebno u okviru takozvanog Srednjeg Kamenog Doba (325,000 - 30,000 godina prije sadašnjosti) u Africi. Postoje izolirani slučajevi i neandertalaca u Europi koji su povezani s korištenjem kostiju i školjaka, ali generalno, prema svim postojećim dokazima, više je vjerojatno da su kasni Neandertalci naučili neke dodatne tehnoloske vještine od grupa Homo sapiensa. No, to se odnosi na samu tehnologiju izrade predmenta. Ono što su Homo sapiens grupe potencijalno, i preko indirektnog opažanja, naučile od neandertalaca su drugi aspekti ponašanja koji nisu vezani za izradu predmeta i oruđa. To je korištenje okoline: distribucije prirodnih resursa kao voda, biljaka, kamenih materijala (uglavnom vrste kremena), i životinje za izlov i njihovo kretanje, kaže dr. Režek.
Za dodatan stručni uvid u istraživanje zamolili smo našeg izvrsnog antropologa dr. sc. Marija Novaka s Instituta za antropologiju u Zagrebu. On kaže kako se ovim istraživanjem mijenjaju dosadašnja saznanja o dolasku prvih ljudi na tlo Europe. Činjenica da su neandertalci i Homo sapiensi izgleda živjeli jedni uz druge nešto dulje nego što se to do sada smatralo velika je novost.
Bez izravnog datiranja
– Važnost je ovog nalaza u tome što je to za sada najraniji datum dobiven direktnim datiranjem fragmenta ljudske kosti i najstariji dokaz o prisutnosti anatomski modernog čovjeka u Europi. I prije su postojale pretpostavke o tako ranom datiranju prisutnosti Homo sapiensa u Europi, npr. Kent’s Cavern (Velika Britanija) i Cavallo (Italija), ali te su datacije bile ponajprije temeljene na arheološkom kontekstu nalaza, a ne na direktnom datiranju ljudskih ostataka – objašnjava nam dr. Novak. Poznato je da su moderni ljudi i neandertalci koegzistirali u Europi barem nekoliko tisuća godina.
- Poznata je činjenica da su moderni ljudi i Neandertalci koegzistirali u Europi barem nekoliko tisuća godina, a rezultati istraživanja prezentirani u časopisu Nature dodatno su proširili to vremensko razdoblje. Radiokarbonski datumi prezentirani u ovoj studiji samo potvrđuju pretpostavke temeljene na arheološkim nalazima, paleogenetičkim istraživanjima i morfološkoj analizi ljudskih ostataka iz niza paleolitičkih nalazišta. O tzv. „asimilacijskom“ modelu pisali su još prije nekoliko godina američki i hrvatski znanstvenici Fred Smith, James Ahern, Ivor Janković i Ivor Karavanić. Riječ je o modelu koji je razvijen kako bi se objasnila prisutnost određenih anatomskih karakteristika koje su moderni ljudi naslijedili od Neandertalaca. Taj model danas je dodatno potvrđen modernim paleogenetičkim istraživanjima pa se tako zna da je Homo sapiens iz pećine Peștera cu Oase u Rumunjskoj imao pretka Neandertalca barem četiri do šest generacija unatrag, kaže dr. Novak..
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub