Ništa u većini ljudi neće izazvati takav strah kao potres. Pred potresom smo bez ikakve ideje, sami i nezaštićeni. Premda golema većina svijeta za života ne doživi ni toliko snažan potres koji će u kupaonici srušiti čašu s obiteljskim četkicama za zube, u svakome od njih postoji taj strah, to je nešto što je starije od svih njihovih sjećanja. Hrvoje Tkalčić je, međutim, nasuprot svijetu, stručnjak za potrese. I kao da je imao potrebu braniti ih od ljudskoga straha i od predrasuda. Dok ostali od potresa bježe, on je u potrazi za njima. On je, hollywoodski romantično rečeno, šaptač potresima, napisao je Miljenko Jergović u predgovoru knjige “Potresi: Divovi koji se ponekad bude” Hrvoja Tkalčića. I doista vjerojatno ovaj naš vrhunski znanstvenik s Australskog nacionalnog sveučilišta u Canberri nije mislio da će njegova znanost privući toliko pozornosti. No dogodilo se da su potresi u Zagrebu i Petrinji probudili iskonski strah od prirode, da smo iz prve ruke vidjeli da od potresa obrane nema, već samo preventive, a mi kakvi jesmo, tu preventivu zanemarivali smo, ostavljali zgrade iste i stotinu godina, pa su neke, jadne, istu nesreću doživjele i dva puta. I mnoge je nisu izdržale. Jedan je to, ne i jedini, dobar razlog zašto je prof. Tkalčić trebao napisati ovu knjigu.
Popularizacija znanosti
– Potresi kod Zagreba i Petrinje bili su svojevrsni okidač za moje pisanje o potresima na Facebooku, a onda sam to proširio i na druge povezane teme. Npr., jedna od njih je tema o seizmološkim istraživanjima u kojima se potresi koriste kao izvori valova da bi se “osvijetlila” Zemljina unutrašnjost, slično drugim vrstama valova u medicinskoj tomografiji. To je vrlo važno naglasiti jer potresi nisu samo objekt istraživanja – oni postaju naše glavno oruđe. Već dulje pišem o znanstvenim rezultatima svoje grupe za širi krug ljudi, zapravo nakon svakog objavljenog rada, i na društvenim mrežama i u komunikaciji s novinarima, pa čak i svaki put kad nastojim približiti svoj znanstveni rad drugim kolegama, tako da mi sam aspekt popularizacije znanosti nije stran. U vrijeme objava na društvenim mrežama dobio sam puno podrške i poticaja da pišem i dalje. Pa i vi, znanstveni novinari, postavljali ste puno relevantnih pitanja, iz kojih su se onda razvijale interesantne priče i ideje. Na kraju, mogu vam reći da baš uživam pišući i da se želja za pisanjem popularnoznanstvenih štiva javila mnogo ranije od potresa kod Zagreba i Petrinje – kazao nam je ovaj naš znanstvenik.
S naše strane, a na stranicama ove tiskovine napisali smo više od nekoliko tekstova o potresima, rekli bismo da je bilo potrebno napisati knjigu koja objedinjuje sve objašnjeno o potresima na jednom mjestu, na način razumljiv svakome. I to je ova Tkalčićeva knjiga. U njoj ćete pronaći jednostavnim jezikom prepričane definicije važnih pojmova vezanih za potrese, načine mjerenja, povijesne činjenice vezane za seizmologiju i geologiju. A sve upakirano u doista čitljiv i stilski dotjeran literarni omot. Primjerice, šesto poglavlje počinje interesantnom pričom.
”Noć se spušta na jugozapadnu obalu Barentsova mora, blizu granice Rusije s Norveškom, u Murmanskoj oblasti, na poluotoku Koli. Na visini od oko stotinu kilometara iznad mora i smrznutog kontinenta Sunčev vjetar silovito zakucava svoje čestice u Zemljinu ionosferu brzinama od više desetaka milijuna kilometara na sat. One se zatim strmo obrušavaju duž silnica Zemljina magnetskog polja prema sjevernom polu. Zatvorene putanje magnetskih silnica u mislima možemo pratiti sve do jezgre Zemlje, gdje se magnetsko polje stvara i održava. Počinje ples polarnog svjetla satkan od zavjesa, vijugavih linija i zraka u svim nijansama zelene. Ta boja dominira zbog prisutnosti kisika u gornjim dijelovima atmosfere, ali ponekad se na repertoaru nađu i druge boje spektra, ovisno o udjelu drugih kemijskih elemenata. Svojom osobnošću polarna svjetlost opčinjava rijetkoga promrzlog promatrača pogleda uperena u noćno nebo. A ljudskih promatrača ovdje ima već desetak tisuća godina, otkad su se prva nomadska plemena nastanila na poluotoku. Tko bi mogao i naslutiti da se ispod toga noćnog igrokaza svjetla krije dobro poznat ulaz u dubine Zemljine kore. Rezultat je to bušenja iz vremena hladnog rata, kada su Sovjeti uspjeli doći do nevjerojatnih 12.262 metra i probušiti tako najdublju umjetnu rupu u povijesti čovječanstva. Dosad je bušotina na poluotoku Koli najdublja napravljena rupa s ciljem da se dospije što dublje u kontinentalnu koru Zemlje. Bušenje je obustavljeno zbog puno više temperature od one koje se očekivala, zbog čega su se stijene na toj dubini ponašale kao rastopljena plastika. S druge strane, rudnik zlata Mponeng u Južnoafričkoj Republici najdublja je prokopana rupa na svijetu s 3,84 kilometra ispod površine Zemlje.”
Tko želi nešto doznati o potresima koje smo ovdje iskusili, pa i o ovima puno brutalnijima poput zadnjeg u Afganistanu, ova knjiga koju izdaje Naklada Ljevak štivo je koje trebate imati kod kuće. Isto tako, u zanimanju je znanstvenika da puno piše, no vidi se da prof. Hrvoje Tkalčić nije u životu pisao samo znanstvene radove.
– Moja prva knjiga bila je knjiga o unutrašnjoj jezgri Zemlje i izašla je 2017. godine u izdanju Cambridge University Pressa. Inače, to je bila prva ikad napisana akademska knjiga o unutrašnjoj jezgri Zemlje. Primljena je vrlo dobro u znanstvenim krugovima i planiram njezino drugo izdanje jer u istraživanjima unutrašnje jezgre idemo ubrzano krupnim koracima prema naprijed. A što se tiče popularnoznanstvenih knjiga, svakako bih volio pisati i dalje, no osim inspiracije, organizacija vremena uvijek je bila i ostaje presudnom jer ja sam ipak prvo znanstvenik, a onda sve ostalo. Još uvijek uživam u svom pozivu i znanstveno istraživanje za mene ima apsolutni prioritet nad svim drugim akademskim aktivnostima. Iz njega proizlazi sve ostalo, pa i inspiracija i strast prema pisanju popularnoznanstvenih štiva. Imam nekih ideja za dalje, ali to se prvo treba malo “prokuhati” – kaže naš znanstvenik.
Iako je postigao svjetsku slavu otkrićima o unutrašnjosti Zemlje, prof. Tkalčić jednostavan je i pristupačan čovjek, znanstveno precizan i uredan, ali sa sluhom koji dobro razumije što čitatelj zaista želi pročitati, odnosno do koje granice znanosti se može ići a da mu ona ne bude zamorna.
– Konzultanta za sadržaj knjige nisam imao. Ali sam se konzultirao s obitelji i prijateljima kad je rukopis knjige već bio gotov i kad je trebalo odlučivati o naslovu, izboru fotografija i dijagrama. I tu su glavni urednik i lektor Boni Kamenjašević i grafička urednica Ana Pojatina puno pomogli svojim savjetima. Na kraju sam se ipak odlučio za kombinaciju kratkog, tehničkog naslova koji možda kao takav više imponira širem krugu čitatelja, ali i pomalo umjetničkog podnaslova jer od te svoje crte nisam mogao niti želio pobjeći. Inače, teško je kod ovakvih štiva izbjeći i poneki autobiografski detalj, ali nadam se da sam pronašao dobru mjeru. Drago mi je da naslovnica izgleda upravo onako kako sam je zamišljao jer sam je planet Zemlja, osim potresa, zajednički nazivnik koji se provlači kroz sva poglavlja knjige – kaže nam prof. Tkalčić.
Prvo na hrvatskom
U knjizi tako piše da, kad bi Zemlja bila, geološkim rječnikom, mrtav planet, kad ne bi imala svoju unutrašnju dinamiku, ne bi bilo ni tektonike ploča ni magnetskog polja, da spomenemo samo neke od globalnih fenomena za koje prvi put čujemo tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Spržila bi nas radijacija iz svemira od koje nas poput golemog štita odvaja Zemljino magnetsko polje, a ne bi bilo ni oceana ni atmosfere povoljnih za život, u obliku u kojem postoje danas. Ukratko, život na Zemlji ne bi bio moguć.
Da to pojasnimo u malo više detalja, nastavlja se, vratimo se na sâm početak nastajanja Zemlje i Sunčeva sustava, u geološki eon hadij, prije nešto više od 4,5 milijardi godina. Had je, prema grčkoj mitologiji, bio bog mrtvih i vladao podzemnim svijetom. Geolozi dvadesetog stoljeća s pravom su osjećali da upravo prema njemu treba nazvati razdoblje stvaranja Zemlje, koje je počelo prije oko 4,57 milijardi godina, jer je ono po svemu više podsjećalo na pakao nego na rađanje novog svijeta. Međutim, u tom praiskonskom kaosu interstelarnog oblaka plina i prašine postupno su se rađali građevni blokovi planeta ili planetezimali, objekti veći od 10 kilometara, koji su skupili dovoljno mase da gravitacijski počnu privlačiti druge, manje objekte. Svojom masom i veličinom postupno su kupili sitnije dijelove preostale u maglici, poput većeg komada plastelina kojim dijete nakon igre pokupi razmrvljene ostatke na površini stola ili linoleumskog poda. Na početku hadija sudari planetezimala, od kojih će se na kraju formirati Sunčev sustav kakav danas znamo, bili su stalni i siloviti. I prema nebularnoj hipotezi i prema mitologiji, iz prvotnoga kaosa nastala je Geja, poetični oblik imena za Zemlju ili majku svega života. I onda: Gejina najstarija kći Teja rodila je Selenu. I zaista, ništa manje spektakularan od nastanka Zemlje nije bio nastanak Mjeseca, kao ni njegova uzročno-posljedična veza sa Zemljom koja je prikladno opisana grčkim nazivljem planetezimala. Naime, kad je jedan od njih, Teja, udario u proto-Zemlju, dobar dio volumena proto-Zemlje razvukao se, odvojio i postupno stvrdnuo u orbiti u manji objekt, Mjesec, a njegova unutrašnja struktura i rotacija još i danas nose obilježja tog događaja. Riječ je ovdje, dakle, o nekim osnovnim pojmovima za koje doista vjerujemo da su rijetko, ako ikada, na ovako pristupačan način rastumačeni prosječnom čitatelju.
Za izdavača je odabrana renomirana Naklada Ljevak, no veća je nedoumica bila oko prvog jezika na kojem napisati knjigu.
– Nisam se puno brinuo o nakladniku dok sam radio na rukopisu. Zapravo, dvoumio sam se između toga da odmah pišem na engleskom ili da ipak prvo napišem knjigu na svom materinskom jeziku, pa da tek onda idem na engleski prijevod. Prevagnulo je ovo zadnje, što zbog toga što mislim da i dalje većinu misli spontanije i lakše mogu izraziti na hrvatskom jeziku, a i zbog toga što sam se na ovaj način želio odužiti obrazovnom sustavu koji me postavio na noge i omogućio mi da se vinem u svijet – kaže prof. Tkalčić koji potvrđuje da je u planu i engleski prijevod.
– Volio bih prvo vidjeti kakve će biti reakcije u Hrvatskoj. Za sada su reakcije onih koji su pročitali ili pak samo zavirili u rukopis vrlo pozitivne, i to mi je sjajna motivacija da nastavim pisati i dalje - završio je naš znanstvenik.