Rudan: Ne smislimo li lijek, mogli bismo postati prva generacija koja je zaboravila sve što je znala

U Pekingu sam 2008. saznao za pravi zlatni rudnik informacija o ljudskom zdravlju, za koji je malo tko znao. Tamošnja vlada uložila je goleme napore kako bi se sva povijesna znanstvena i medicinska literatura na kineskom jeziku digitalizirala. Preselio sam se tada privremeno u Peking kako bih digitalno pretražio brojne znanstvene radove o dječjem zdravlju na kineskom jeziku, uz prevoditeljsku pomoć kolega iz Kineske akademije znanosti. Uz već planirana istraživanja, domaćini su me neočekivano zamolili da provedem još jedno, ali u području kojim se nikada prije nisam bavio. Tražili su procjenu broja Kineza s demencijom, tj. gubitkom pamćenja, te njezinom podvrstom – Alzheimerovom bolesti.

Kada je računalo završilo izračune i iscrtalo grafikon, smrznuo sam se vidjevši krivulju: nakon 80. godine, učestalost gubitka pamćenja počinje vrlo naglo rasti, a nakon 85. godine već gotovo svaka treća osoba biva zahvaćena. Bila je to neugodna spoznaja jer do tada nisam bio svjestan da je gubitak pamćenja tako čest u dubokoj starosti.

Kada mozak zaboravi riječi

Moje istraživanje, objavljeno u medicinskom časopisu “The Lancet”, ukazalo je kako u Kini živi čak devet milijuna osoba koje su izgubile pamćenje. Procjene Svjetske zdravstvene organizacije bile su, temeljem tog istraživanja, povećane na gotovo 45 milijuna oboljelih u svijetu, uz trend snažnog rasta. Razmišljajući o tim velikim brojkama, postajalo mi je jasno zašto su Kinezi zatražili tu studiju. Troškovi zdravstvene skrbi za oboljele od gubitka pamćenja u nekim su razvijenim zemljama već počeli premašivati troškove srčanih bolesti i zloćudnih tumora zajedno. U rastućoj kineskoj ekonomiji, očekivano trajanje života postaje sve dulje. To znači da će se Kina u dogledno vrijeme suočiti s astronomskim troškovima skrbi za osobe koje izgube pamćenje, što bi joj moglo usporiti ekonomski rast. Zbog demografske politike “jednog djeteta po obitelji”, na snazi od 1979. godine, najčešće obolijevaju starije žene čiji su muževi već umrli, a jedino dijete najčešće se odselilo u neki veliki grad, pa njihova samoća čini problem još težim.

Brojni znanstvenici rade na ranoj dijagnozi gubitka pamćenja, iako se mnogi pitaju je li to uopće etično znati, ako ništa ne možemo učiniti? Moji kolege u Edinburghu ubrzano razvijaju zanimljivo oruđe koje se temelji na umjetnoj inteligenciji. Kompjutori preslušavaju u redovitim razmacima razgovore mobilnim telefonom, ili uzimaju uzorke ispisanih e-mailova neke osobe. Kada analizom teksta utvrde da se broj i kompleksnost korištenih riječi u određenom vremenskom razdoblju smanjila, to je naznaka da mozak više ne koristi fond riječi kojim je prije raspolagao, ukazujući na početak demencije. Korisni su i nosivi GPS uređaji koji upozoravaju rodbinu čim dementna osoba iziđe iz svoje rutinske dnevne šetnje i nekamo odluta.

Pragmatični Nizozemci, jedan od demografski najstarijih naroda, s oko 82 godine očekivanog životnog vijeka, uvode način kojim pomažu oboljelima uz relativno male troškove. Preuredili su selo Hogeweyk u ograđeni svijet u kojem sada živi više od 150 osoba s uznapredovalim gubitkom pamćenja. Selo je nalik golemom dječjem vrtiću za starce, gdje se minimalan broj skrbnika može brinuti za maksimalan broj oboljelih. Nastavi li se trend produljenja ljudskog vijeka, a pritom ne pronađe efikasno liječenje za gubitak pamćenja, za dva do tri desetljeća mogli bismo se naći u situaciji da će nam gubitak pamćenja gotovo svima neizbježno prijetiti. Ne domislimo li se ubrzo kako ga liječiti, mogli bismo postati prvom generacijom ljudi koja će još za života zaboraviti sve što je ikada znala.

Mozgu zamjena stanica neće pomoći

Što možemo učiniti kako bismo sačuvali memoriju? Ovdje pristup zamjene “potrošenih” stanica novima, koje su razvijene iz pluripotentnih matičnih stanica, neće pomoći. To je stoga što, dok stanicu jetre, pluća ili kože može zamijeniti bilo koja druga takva stanica, a možemo čak umjetno uzgojiti i cijeli organ, u slučaju mozga moramo čuvati neurone koji su pohranjivali naše pamćenje od prvog dana i ne možemo ih zamijeniti, jer bismo to pamćenje izgubili. Ako je uzrok lagane propasti tih stanica trošenje vremenom zbog nakupljanja mutacija, tada bi CRISPR-Cas9 metoda mogla pomoći u ispravljanju tih mutacija. Ali problem je kod posebno zabrinjavajuće vrste gubitka pamćenja, Alzheimerove bolesti, što se u stanicama i izvan njih nakupljaju proteini – amiloid beta i tau protein – a ne znamo zašto se to zbiva. Očigledno, rješavanje tih problema postaje najveća prepreka znatnom produljenju ljudskog života.

Bit će zanimljivo pratiti i napore pojedinih privatnih kompanija koje taj problem namjeravaju riješiti razvojem elektroničkih uređaja koji će se moći spojiti s mozgom te pohraniti memoriju u digitalizirani oblik. Tri kompanije predvodnice u ovom području, iza kojih stoje njihovi mladi, genijalni i vrlo bogati osnivači, su Kernel Bryana Johnsona, Neuralink Elona Muska i Facebook Marka Zuckerberga.