Hrvatska stručnjakinja: Prije izrade cjepiva ove stvari o virusu moramo znati

Da dođemo do odgovora na najvažnija pitanja u vezi s cjepivom za SARS-Co-V-2, pomogla nam je doc. dr. sc. Vanda Juranić Lisnić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Grupa u kojoj dr. Juranić Lisnić radi, između ostalog, bavi se i cjepivima odnosno vakcinskim vektorima što je postupak kada koristite jedan mikroorganizam, najčešće virus, kako biste napravili cjepivo na neki drugi patogen. Tu je svakako i nešto mjeseci iskustva rada na proizvodnji meningokoknih cjepiva u Imunološkom zavodu gdje je kratko radila 2007. godine.

Dotaknuli smo se niza pitanja, pa i onog zašto zapravo nikada nije razvijeno cjepivo za neki od koronavirusa, pa i sad tek nekoliko od deset najvećih farmaceutskih kompanija radi na cjepivu za SARS-CoV-2.

Najprije smo se osvrnuli na tehnologiju od koje se najviše očekuje kada je riječ o cjepivima za SARS-CoV-2, a to je mRNA, odnosno glasnička RNA, koju je proteklih nekoliko dana spominjala i dr. Alemka Markotić.

– Paralelno se razvija nekoliko desetaka strategija cjepiva, a koja će biti najbolja, vidjet će se u studijama. Ne bih izdvajala neke favorite na temelju najava, u znanosti jedino što vrijedi jesu eksperimentalni podaci. Cjepivo mRNA oblik je komponentnog cjepiva gdje umjesto da ubacujete protein u tijelo, vi ubacujete uputu za izradu tog proteina i onda vaše tijelo proizvede protein i stvara na njega imunološku reakciju. Postoje i prednosti i mane ovakvog pristupa, kao i kod svega. Pričekajmo rezultate testiranja. Na kraju krajeva, nije nemoguće da nekoliko različitih strategija da slične rezultate. Što bi za nas, krajnje korisnike, bilo i najbolje rješenje jer bi cjepivo bilo dostupnije i vjerojatno jeftinije, kaže dr. Juranić Lisnić uvodeći nas u problematiku dobivanja cjepiva, pogotovo onoga za novi koronavirus.

Put do uspješnog cjepiva nije lagan ni kratak. Prva stvar koju morate znati jesu osnovne informacije o patogenu na koji radite cjepivo: osnovna građa, životni ciklus, kako izgleda sam patogen i kako se ponaša u organizmu te dolazi li do prirodne indukcije zaštitne i trajne imunosti. Sve ove informacije trebaju vam da biste počeli razmišljati o strategiji cjepiva. Ugrubo, postoji nekoliko osnovnih vrsta cjepiva. Sve primjere dajem na modelu virusnih cjepiva, ali isto vrijedi i za bakterijska:

1. Oslabljeni (atenuirani) virus koji uđe u naše tijelo počne se razmnožavati ali je jako oslabljen i ne izaziva bolest. Ovakva cjepiva daju odličnu imunost (kažemo da su imunogenična) i to u svim granama imunološkog odgovora, međutim danas se sve rjeđe koriste jer uvijek postoji vrlo mala vjerojatnost da će se atenuirani virusni soj revertirati u virulentni. Potrebna su duga istraživanja i dobro poznavanje virusa da se to izbjegne. Atenuirana cjepiva koja su već dugo u uporabi su BCG, cjepivo za žutu groznicu, za vodene kozice, mumps itd.

2. Korištenje živog vakcinskog vektora – genetički modificiran i dobro poznati virus ili bakterija koji nisu opasni za ljude, a u koje se ubaci gen ili imunogenični komadić gena (epitop) virusa na kojeg želimo stvoriti imunološki odgovor. Ovakve tipove cjepiva istražuje grupa prof. Jonjića i koristi citomegalovirus kao vakcinski vektor. Prednost ovakvog cjepiva jest da se dobije dobar imunološki odgovor kakav se često ne dobije s umrtvljenim ili komponentnim cjepivima, ali ovakvo cjepivo prolazi mnogo više testova i regulative s obzirom na to da se radi o živom cjepivu.

3. Umrtvljeno (inaktivirano) cjepivo – virus se inaktivira fizikalnim ili kemijskim metodama (npr. dodatkom kemikalija, zračenjem, kuhanjem itd). Nikako ne može izazvati bolest, ali ima sve komponente virusa i trebao bi dati dobar imuni odgovor sličan prirodnom imunom odgovoru. Slabije imunogenično od oslabljenog virusa.

4. Komponentno cjepivo – sadrži mali komadić virusa. Najsigurnije, međutim često i najslabije imunogenično. Često daje i samo jedan tip imunog odgovora (primjerice nastanak protutijela, ali ne i stanične imunosti). Danas se najčešće koristi. Relativno ga je jednostavno napraviti, ali da biste napravili komponentno cjepivo morate dobro poznavati virus i odabrati dobru komponentu koja će prvo, biti imunogenična (dakle dati imunološki odgovor) i drugo, taj imunološki odgovor će biti zaštitan. Zamislite da virus izgleda kao jaje – ima svoju ljusku (kod virusa je zovemo kapsida), a unutra je žumanjak (kod virusa bi žumanjak bio geneitički materijal, a bjelanjak strukturalni proteini virusa). Idealno bi bilo da uzmete komadić ljuske i na njega inducirate imunološki odgovor tako da čim se virus-jaje pojavi u tijelu – hop, protutijela se zalijepe po njegovoj površini i spriječe ga da uđe u stanicu. Nema smisla inducirati imunološki odgovor na proteine žumanjka kada oni protutijelima nisu vidljivi. No, ako uzmete premali komadić ljuske ili virus ima mehanizme kojima na tu ljusku stavi kamuflažu (recimo nekakve glikane) onda, ako vi inducirate nastanak protutijela koja mogu prepoznati samo ćelavu ljusku, a ne ovu kamufliranu, opet niste ništa postigli.

– Nadam se da je iz svega navedenog jasno da je za razvoj cjepiva potrebno dobro znanje virusa i vrijeme. Mnoge stvari smo naučili in silico predviđati, ali zna se dogoditi da usprkos najboljem predviđanju u organizmu ne bude onako kako smo predvidjeli. Zato su medicina i biologija ipak i dalje eksperimentalne znanosti. Predviđanje je u redu, ali prije nego što se bacite u proizvodnju i davanje nečega ljudima, morate pokazati da to stvarno radi kako ste vi zamislili, kaže znanstvenica iz Rijeke navodeći kako se obično krene s ispitivanjem na eksperimentalnim životinjama. Često su to miševi jer su relativno jeftini, a ima ih mnogo vrsta. Zatim se prelazi na majmune. Pa ako ste u ovim eksperimentalnim sustavima pokazali da je vaše cjepivo i sigurno i daje dobru zaštitnu imunost, morate prijeći na klinička ispitivanja na ljudima koja opet idu u tri faze: ispitivanje sigurnosti na zdravim dobrovoljcima, ispitivanje zaštite na manjoj grupi pa onda velika klinička ispitivanja i naknadna praćenja nuspojava i djelovanja.

Mnoga cjepiva započnu svoj put u akademskom istraživačkom laboratoriju. Međutim, u trenutku kada treba prijeći na majmune i klinička ispitivanja, malo koja istraživačka grupa ima novca da proizvede cjepivo prema standardima potrebnima za ljude i provede sva ova ispitivanja te su istraživači prisiljeni okrenuti se farmaceutskim kompanijama.

– Što se tiče pitanja zašto se toliko malo kompanija uopće bavi cjepivima – razvoj košta, a kompanije su prvenstveno vođene profitom. U svijetu antivakcinaški pokret jača, nadam se da će sada uočiti koliko su u krivu, i ljudi su vrlo neskloni novim cjepivima. Cjepivo za SARS koji je izazvao pandemiju 2003. godine navodno je bilo u planu, međutim kada se ta epidemija smirila, kompanije nisu vidjele svoj interes. S druge strane, svi znanstvenici koji su se nastavili baviti SARS virusima kontinuirano su od tada upozoravali da je pitanje vremena kada će se razviti novi virus s pandemijskim potencijalom. Da je to cjepivo razvijeno, bilo bi nam zasigurno mnogo lakše sada razvijati novo cjepivo za ovaj virus, uzevši u obzir koliko su SARS-Cov-1 i 2 slični. Ako ništa drugo, imali bismo ideju što je djelovalo kod prošlog virusa pa bismo možda mogli izbjeći neke slijepe ulice, kaže nastavljajući kako se interes država razlikuje od interesa kompanije jer država ima odgovornost da s porezima koje ubire radi na boljitku svojih građana.

– Zato smatram da je pogrešno što je većina država zapadnog svijeta odlučila da je njima preskupo ulagati u razvoj cjepiva jer na kraju, ako je cjepivo uspješno i imate epidemiju, farmaceutske kompanije će naplatiti svoj trud jer su vođene profitom pa na kraju plaćate više. Nisam sigurna da sam uvjerena u premisu da je istraživanje i razvoj cjepiva za državu ili skupinu država preskupo jer naknadna pamet obično bude puno skuplja od pripreme. Ali ja nisam ekonomist i moguće da na svijet gledam prenaivno – zaključuje znanstvenica. Jasno, kada se govori o cjepivu, treba se dotaknuti i pitanja lijeka, a dr. Juranić Lisnić podsjeća kako lijekovi za ovaj virus za sada ne postoje – sve što se do sada koristi pokušaji su da postojeći lijekovi barem malo ublaže simptome. – Kladim se na cjepivo, jer to je najbolja opcija, kaže dr. Juranić Lisnić.