Tek sad treba raditi

Došao je i taj dan. Potpisan je Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Na dokument kojim se definira politička i ekonomska budućnost Hrvatske potpise su stavili predsjednik Ivo Josipović i premijerka na odlasku Jadranka Kosor.

No, sutradan se u Hrvatskoj zbog toga neće ništa dogoditi. Naši će se političari vladinim avionom (ako bude popravljen na vrijeme) vratiti kući. Nova vlast potom treba organizirati referendum za ulazak u EU. To pak ne bi trebao biti nikakav problem, to prije što je jedna od nedavnih anketa pokazala da je više 50 posto građana za ulazak u EU. Simbolično i stvarno Hrvatska je završila jedno bitno poglavlje u svom političkom razvoju. Stjecaj okolnosti je pak htio da se simbolika potpisivanja pristupnog Ugovora s EU prometne i u simboličnu predaju vlasti. Čim se vrate iz Bruxellesa, tehnička premijerka J. Kosor i njeni ministri moraju završiti pakiranje i u svojim kabinetima napraviti mjesta za novu ekipu koju dovodi šef SDP-a Zoran Milanović. A Milanovićev tim je taj koji će stvarno ući s Hrvatskom u EU. Njegova će vlada pokusati sve prednosti koje nam članstvo obećano u 2013. godini donosi, ali i sve ono što će nam ulaskom u EU biti teško i loše.

U HDZ-u se pak napokon trebaju okrenuti sebi. Bez obzira na to koliko bježali od suočavanja sa samima sobom i vlastitim greškama, u političkoj opciji koja je sišla s vlasti moraju si priznati što im se dogodilo. Postalo je besmisleno za poraz kriviti sve druge osim sebe, i neprestano prozivati nesklone im medije i dio pravosuđa, odnosno USKOK zato što je pokrenuo korupcijske postupke. HDZ nije otok koji je okružio tsunami koji ih je trebao potopiti, kako je to rekao Vladimir Šeks. Činjenica je da je HDZ stranka koja je završila pregovore s EU, ali je bespredmetno ljutiti se na građane što to nisu nagradili na izborima.

Osvrnemo li se, i pogled fokusiramo samo na ambiciju Hrvatske da uđe u EU, onda slika baš i nije najljepša. Prošlo je, naime, devet godina od kada je pokojni Ivica Račan kao premijer podnio zahtjev za primanje Hrvatske u članstvo EU. Tada je osnovna prepreka na europskom putu bila (ne)suradnja s Haaškim sudom koja se u suštini svela na pitanje (ne)izručivanja generala Ante Gotovine u Den Haag. HDZ koji je u tom trenutku bio u oporbi činio je sve da stvari oteža i zakomplicira kako bi izvukli političku korist za sebe. Čuveni Sanaderov govor na splitskoj rivi usmjeren protiv Haaga i izručivanja generala bila je platforma na kojoj je dobio parlamentarne izbore. A onda je baš on Gotovinu izručio glavnoj haaškoj tužiteljici Carli del Ponte.

No, Sanaderu valja priznati da je upravo on ishodio početak pregovora s EU, čime nas je za bitan korak pomaknuo prema klubu država kojemu stremimo. Ali, isto tako treba reći da su pregovori koje je Sanader otvorio trajali šest godina. Bilo bi nepošteno sve loše pripisati HDZ-u i ne reći da smo u tih šest godina bili izloženi mnogim nefer potezima, među kojima se ističe slovenska blokada. Ipak, većinu toga smo si sami krivi. Da je Hrvatska bila u stanju provesti reforme, uskladiti zakonodavstvo, bezuvjetno rješavati pitanja izbjeglica, bez kalkulacije surađivati s Haagom i rješavati ratne zločine i, umjesto da se smišljalo kako potkradati državna poduzeća i puniti crne fondove, da se rješavalo pitanje brodogradnje, pravosuđa, neefikasne državne uprave, da se formiralo timove koji bi ozbiljno i sustavno radili na korištenju sredstava iz europskih fondova, sigurno ne bismo čak šest godina potrošili samo na pregovore.

Ali jesmo. Pošteno je reći da je činjenica što smo pregovore napokon zatvorili i potpisali Ugovor o pristupanju HDZ-ov uspjeh. Ali je isto tako veliki HDZ-ov neuspjeh što je to mrcvarenje trajalo toliko dugo i što ćemo u EU ući jadni, iscprljeni i osiromašeni. Uostalom, građani su ih zbog toga kaznili na izborima. Budući da nas još puno toga čeka do 2013., kada stvarno ulazimo u EU, bilo bi lijepo da se HDZ konsolidira, da riješi sve svoje unutarstranačke probleme, da politički ojača i ovaj put bude konstruktivna oporba.