Tenžera – velikan iz nonparela

Veselko Tenžera, pisac iz novina i s hrvatskog književnog vrha, umro je u Zagrebu prije 25 godina, 20. veljače 1985. (r. 10. 2. 1942. u Prozoru). Za života je objavio dvije knjige feljtona i eseja, tri likovne monografije, slikovnicu i nekoliko tisuća novinskih stupaca vrhunskog teksta.

Zbog svog podrijetla, političkih nazora i intelektualne nepotkupljivosti često se znao naći na dnu novinske stranice (ponekad i nestati preko njezina ruba), u slogu tako sitnom da se mogao čitati samo s pomoću povećala. No, koliko god bio skrivan, čitatelji su ga pronalazili, čitali i vjerovali mu više nego bilo kojem raskošno prezentiranom novinskom autoru.

Bio je omiljen dok je bio živ, a kad je umro, ljubav između njega, tj. njegova štiva i publike pretvorila se u trajnu vezu koja prelazi s generacije na generaciju. Veselko Tenžera je, kratko rečeno, živa književna činjenica i 25 godina nakon svoje biološke smrti.

Gotovo sve što je napisao skupljeno je i objavljeno u knjigama, od kojih su neke tiskane u nekoliko naklada. Njegove se misli, dosjetke, ocjene, stilske bravure... često prepričavaju, citiraju, nerijetko i kao najbolja potkrepa dobrog pisanja. Tenžerin jezik mjerilo je kvalitete pismenog izražavanja, a kad bi se razgrnuli pojedini opusi današnjih razvikanih pera i iz njih povadilo sve ono što potječe od Tenžere, ostale bi dvije-tri šake jalova literarnog zrnja.

Tenžera je kao pisac živio u nonparelu (sitnom novinskom pismu), ali s odjekom o kojem su autori tiskani krupnim pismom mogli samo sanjati. Otkad je otišao, on je i dalje čitan i cijenjen - a oslobodio se i nonparela – dok mnogi od onih iz prvoga plana ubrzo nakon smrti nestadoše iz književnog života “jakože dim”.

Kakva je, uopće, današnja slika hrvatske književnosti? Koliko je naših pisaca iz prošlih vremena još književno živo, ne računajući one koje na kakvu takvu životu održava obvezna školska lektira?

Kome se još redovito objavljuju djela, koga se još može čitati bez posebnih tumača, a s iskrenim uzbuđenjem, koji se književnici danas mogu doživjeti kao suvremenici?

Tko od onih koji se gore s Tenžerom druže 25 godina ovdje dolje ima istinski živa literarna djela?

Svjestan da se odgovori mogu zasnivati na različitim kriterijima, ponudio bih jedan koji slijedi baš primjer o kojem govorim: velike izglede da nadžive svoje vrijeme imaju dobri pisci iz novinskog nonparela.

U prijevodu, to su oni koji ne pišu za vječnost, nego za čitatelje, kojima pisanje nije misija, nego profesija, koji ne pišu nedjeljom i blagdanom, nego svakog dana, koji za pisanje traže plaću, ali ih se ne može kupiti, koji umiju pisati po narudžbi, ali ne i po naredbi, koji će radije podnositi sitno pismo, nego se prodavati u krupnom.

Takvi su, primjerice, A. G. Matoš, Marija Jurić Zagorka, Tin Ujević...

Takav je i Veselko Tenžera, pisac koji je veći dio života proveo u podstanarskoj garsonijeri, a sad ga pokušavaju potkupiti školom i ulicom. Neće ići.