Težak ispit za M. Bajića

Kad za neko vrijeme mediji iscrpe svoju maštu u traženju najsitnijih zanimljivih detalja pravosudno-medijskog spektakla i kad optužba iscrpi sve svoje adute, pitanje je hoće li domaća i strana publika koja prati “suđenje stoljeća” u zagrebačkoj sudskoj areni biti zadovoljena ili će nam iza kulisa spektakla ostati samo još jedno suđenje bez odgovora te palac okrenut prema dolje za policiju, sigurnosne službe, Državno odvjetništvo i hrvatski put u Europu. Već znamo zašto je i kako ubijen Ivo Pukanić, a ako ne dobijemo odgovor na pitanje tko je naručio ubojstvo i je li se njegova likvidacija mogla spriječiti, što će ostati od tog spektakla i kako će to utjecati na javnu percepciju sposobnosti i učinka borbe s organiziranim kriminalom.

U tom smislu suđenje optuženima za likvidaciju Ive Pukanića i Nike Franjića suđenje je kojim državni represivni aparat može dobiti malo ili neznatno više od onoga što je već dobio, a mnogo izgubiti. Osobito bi fijasko s još jednom “zločinačkom organizacijom”, pokajnikom ili krunskim svjedokom teško potresao MUP, Uskok, Državno odvjetništvo... Famozna “zločinačka organizacija” s kraja devedesetih “pala” je kao nedokazana zbog rekla-kazala svjedočenja o nedokazanoj hijerarhiji nužnoj za svaku, pa i mafijašku organizaciju. Tek ako se pravomoćnom presudom potvrdi, istraga likvidacije Ive Pukanića i Nike Franjića bit će, ili bolje reći ostat će najveći istražiteljski uspjeh policije i tužiteljstva.

Mediji i javnost uglavnom su prihvatili kao gotovu činjenicu da su optuženi odgovorni za likvidaciju i s toga gledišta mnogima je samo pitanje koliko će sudstvo, a s obzirom na okolnosti i sigurnosne službe, zadovoljiti očekivanja javnosti. Za pozitivnu ocjenu suđenja iznimno je važno da se ono odvija bez sigurnosnih ekscesa i s toga gledišta sav spektakl i bilo kakvo pretjerivanje, pa i zadiranje u prava optuženika bit će ocijenjeni kao opravdani. Izuzev izvjestitelja iz sudnice, mediji su već manje-više pali na ispitu profesionalnosti. Unatoč presumpciji nevinosti, otvoreno se govori i piše o Pukanićevim atentatorima i zapravo smo suočeni s klasičnim primjerom slučaja u kojem – sudeći prema medijskoj prezentaciji – optuženima krivnju ne treba tek dokazati, već s obzirom na tretman koji uživaju, čak i eventualno dokazivanje njihove nevinosti čini se kao da će ovisiti o hrabrosti sudaca da ga suočeni s pritiskom i očekivanjima javnosti, prihvate. Tek negdje u pozadini na pravno-akademskoj razini potiho i daleko od očiju javnosti vodit će se rasprave o poštovanju prava optuženika, propitivati opravdanost “sigurnosnih mjera” nad optuženicima i oko njih...

U tako zagađenu okolišu trenutačno je najteže zastupati optužbu ili, preciznije rečeno, dokazivati ono što je javno već dokazano. Što god tko mislio o radu i djelu Mladena Bajića, složit će se da je osobito teško biti na njegovoj poziciji uzimajući u obzir i njegovo prekjučerašnje tumačenje da je novi Zakon o kaznenom postupku, a ne odlazak Sanadera, bio presudan za državnoodvjetničke uspjehe. Naime, “suđenje stoljeća” odvija se po pravilima staroga Zakona o kaznenom postupku, pa bi i eventualan uspjeh bio argument ne samo odvjetnicima koji rogobore zbog kršenja prava optuženika nego i oporbenoj politici da se i po starim zakonima moglo štošta postići.

U suprotnom, ne dokaže li se postojanje “zločinačke organizacije” za likvidaciju Ive Pukanića, ostat ćemo zemlja bez sudski dokazane mafije koju novinari unatoč tomu nerijetko preferiraju denuncirati kao zemlju u kojoj – za razliku od država koje imaju mafiju – mafija ima državu. A najveća zasluga što je tomu tako, tada bi bila dana upravo nezamjenjivu desetljetnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske Mladenu Bajiću.