Još početkom srpnja prošle godine izgledalo je da tadašnji premijer Ivo Sanader nikada više neće biti običan građanin. Činilo se to sasvim izvjesnim.
No, prije dva dana bivši se premijer iz Amerike vratio samo kao privatna osoba, kao običan putnik – Ivo Sanader. Neki nisu ni vjerovali da će se vratiti, da će se pojaviti pred saborskim istražnim povjerenstvom i svjedočiti što se prtljalo s Inom; kako se uspjelo izgubiti najjaču nacionalnu kompaniju. Prije no što bude pred saborskim povjerenstvom odgovarao i na neugodna pitanja, Sanader se suočio s realnošću da sam nosi svoj kofer, da oko njega nema opreznih čuvara i da ga na aerodromu ne dočekuju nasmiješeni suradnici.
Sanaderova je, psihološki vjerojatno teško podnošljiva situacija, proistekla iz preobrazbe obožavanoga u ignoriranoga. Od slavljenoga do prezrenoga. Ali ta je situacija, možda čak i više nego što se to čini, posljedica i ponašanja njegovih bivših “stranačkih prijatelja”, posilnih oko njega, pa i ponašanja mnogih izvan politike.
Sanader je u HDZ-u mnogima bio idol. Oporba ga nije voljela, ali mu je zavidjela. Imao je on liderskih osobina. Bio je pojava, samouvjeren, govorio je jezike, ostavljao dojam da je kompetentan. A onda je stvoreno povjerenje naprasno i neshvatljivo proigrao. Šok i nevjerica da sve ostavlja i izlazi iz politike bili su još i veći jer nije ostavljao dojam nekoga tko je u politiku ušao slučajno i tko bi iz nje tek tako zagonetno i neshvatljivo otišao. Nagađa se da je to iz ovih ili onih razloga, a zapravo je to i dalje pravi misterij.
Otišao Sanader zbog ovoga ili onoga, činjenica je da je državu ostavio u kaotičnom stanju. Kada se danas počelo istragama rasvjetljavati likove koje je postavio da vode državne tvrtke, onda su ljutnja i ogorčenje još i veći. Mahom su to opskurni tipovi provincijalnih životopisa čiji su pohlepa i grabež gotovo neshvatljivi, baš kao i Sanaderov odlazak. Za to što su činili Sanader je politički odgovoran jer ih je postavio. Politički je odgovoran i za ovo stanje u državi, gdje je korupcija postala “stil života”. Mnogi koji su ga nekoć slavili sada bi ga s jednakim žarom strpali u Remetinec. I to bez istrage i suda, kao da smo u nekoj negativnoj totalitarnoj nedođiji! Kao što je u državnim tvrtkama postavljao gramzive, no odane, u stranci je postavljalo poslušnike koji su u njega gledali kao opčinjeni. Kada ih je napustio, napustili su i oni njega. Pa čak i oni koje je on zapravo izmislio.
Kao neka vrsta osvete Sanaderovoj nekadašnjoj političkoj nedodirljivosti, sada se javno i neukusno potežu čak i njegove kćeri! Kakve one veze imaju s njegovom nekadašnjom funkcijom, s time kakav je bio premijer? Sada čak i onaj koji mu je tepao “dragi Ivo” vrijeme njegove vlasti zove – “kriminalna država Ive Sanadera”! Dok je vladao, bio je politički genij, danas je pak politički idiot! Mnogi tako, iz krajnosti u krajnost. Da je bilo više opreza, osjetljivosti i kritičke prosudbe, ni Sanader ne bi postao bogomdan, niti bi bio pretvoren u političko polubožanstvo. Ne samo u stranci nego i izvan nje. Država mu je bila povjerena s nekom naivnom i djetinjastom vjerom. Kada je otišao i kada se počelo uviđati kamo je njime vođena država dospjela, nitko gori od njega! Danas još i više.
Nekada su stranački fanovi klicali “Ivo, Ivo!”, a otkad je pobjegao s vlasti, mnogi samo kratko i jetko kažu: “Lopov”! Kakva je bila njegova prava uloga možda će pokazati već i istraga oko Ine. Ako državne istražne ustanove budu doista “radile svoj posao”, Sanaderova će se uloga uistinu znati, bit će prevedena iz sfere nagađanja u područje činjenica. Ovisno o tome hoće li činjenice biti za Sanadera ili protiv njega, možda će biti i jasnije zašto je svojedobno onako iznebuha i nenadano otišao, zašto sada sam nosi svoj kofer.
Ja mislim da ovaj u koferima vuče satni mehanizam.