Teže je uspjeti u Splitu, nego u Parizu

Kada se luksuzno, tvrdoukoričeno izdanje stripa El Niño pojavilo u našim striparnicama, među poznavateljima domaće scene zavladao je začuđeni tajac. Strip je izvorno izdao veliki Les Humanoïdes Associés, a izvrstan realističan crtež na tragu klasika francusko-belgijske škole potpisivao je Boro Pavlović, u nas gotovo nepoznat autor. Potom smo doznali da Pavlović već godinama živi u Splitu i ondje crta taj svjetski hit preveden na 16 jezika i tiskan na tri kontinenta. Pavlovićev je zavidan opus poznat diljem svijeta; zašto mi o njemu znamo tako malo?

– Jednostavno, teže je uspjeti u Splitu nego u Parizu – odgovara samozatajno. S markantnim smo Splićaninom razgovarali na festivalu stripa u Makarskoj. Počeo je crtati kao klinac kopirajući stripove Hala Fostera. Htio je biti crtač, a prije odlaska u školu shvatio je da obitelj želi drugo.

– Upisali su me za automehaničara. Mrzio sam to iz dna duše. Znao sam da otac želi da postanem obrtnik, a ja sam čeznuo za crtanjem. Maštao sam kako bježim u Split upisati se u umjetničku školu. Na kraju sam završio na ALU u Ljubljani, smjer slikarstva.



• A kako ste postali crtač stripa?
– To moram zahvaliti profesoru crtanja. Bio je fenomenalan. Učio me čistim linijama po uzoru na Hansa Holbeina. To mi je jako odgovaralo. Već na drugoj godini ALU crtao sam bolje od drugih. Tada sam shvatio da je strip dimenzija više. Tu su kontinuirane linije po kojima nema vraćanja, nema mjesta za greške. Kada crtaš, moraš apsolutno vjerovati u sebe da bi crtež ostao čist.

• Za koga je ugodnije raditi? Francuze ili Norvežane?
– Francuzi više vole umjetnički pristup, malo bizarniji. U El Niñu imam punu slobodu. Mogu razbijati table, crtati što želim. I vole moje skice. U albumu uvijek objavimo skice da to bude malo zanimljivije. A Norvežani su tradicionalisti. Ne vole nikakve varijacije u liku Fantoma kojega se drže već godinama. Stalno ga objavljuju ispočetka. Već sam nekoliko puta crtao iste epizode i to još dobro prolazi.

• Je li vam dosadio taj šablonski crtež?
– Ne, ne. To je božanstven posao. Imam slobodu, radim kada želim. Crtam uvijek ujutro, zbog svjetla. Uvečer skiciram ili istražujem. Svu inspiraciju crpim iz starih novina. Ništa se u obitelji ne baca dok ih ja detaljno ne prelistam.

• Što tražite?
– Likove, bilo koji zanimljiv detalj: stolac, pogled, tehničke detalje automobila... Sve to trgam i čuvam u registratorima: interijer, eksterijer, tehniku, ljude, grimase. To je sada već more starih novina, ali meni je rudnik zlata. Kada smo se selili iz Osla u Split, najprije sam to ponio. Iz jedne jedine zanimljive fotografije znam izvući maksimum.

• Čitajući El Niño, učinilo mi se da je puno inspiracije iz našeg, mediteranskog podneblja. Koliko je Hrvatske u El Niñu?
– Mnogo! Volim se prošetati do splitske trajektne luke i zamišljati scene za strip. Gledam kako izgledaju vezovi, ponesem papir pa skiciram dijelove broda koji mi trebaju. Na Korčuli, gdje imam kuću, proučavam krševitu obalu. Korčulani to zovu mrkenta, predio koji je izgrizlo more i sol. U najdramatičnijoj sceni stripa, kada se Vera penje na stijenu nakon pada s broda, u kadru se vidi studija mora koje udara u stijene. To je taj dio Dalmacije.

• Koliko zbog stripa pratite modu? Istražujete li područja o kojima ne znate mnogo?
– Moram sve pratiti. Izvučem registrator u kojem su društvena zbivanja i tražim nepoznato. Zanima me, recimo, odjeća i atmosfera na balovima, geografski fakti. Strip mora izgledati kao da si ondje bio. Zbog El Niña danas znam kako se zove drugi najveći grad u Ekvadoru.



• Na što sve treba paziti pri stvaranju stripa?
– Na svaki detalj. Nismo samo crtači. Mi smo i režiseri, kostimografi, scenografi, šminkeri. Često postojeće scenarije prilagođujemo svojoj viziji ili stilu.

• Kojom brzinom stvarate?
– Crtam pet tabli u mjesec dana, jednu epizodu na godinu. Tu ulazi istraživanje, olovka i tuš. Drugi crtaju brže, ali ja ne želim štancati. A važno mi je i da se osjećam ugodno, da mi crtanje ne bude obveza, nego zadovoljstvo.

• Koliko nastavaka ima El Niño?
– Serijal će zasad prestati jer je firma u financijskim problemima. I dalje žele da radim za njih. Zovu me da se doselimo u Pariz, ali dok se sve ne raščisti u firmi, neću ništa potpisivati. Imali su lošeg direktora, neodgovornoga, koji je firmu doveo na rub propasti. Kupovao je atelijere po Los Angelesu, nepotrebne poslovne prostore... Imali su najjača imena, Moebiusa, Bilala, Janjetova, Himendeza... Svi su otišli.

• Zar se Humanoidés gasi?
– Možda će se izvući. To je ipak kultni nakladnik. Drugi stripove proizvode, a oni traže posebnost. Pogotovo vole crtače s istoka, poput Janjetova i Bilala. Mi smo njima egzotika. Cijene nas zahvaljujući Kusturici i njegovim Ciganima, pa sad kupuju sve što s njima ima veze. Zato vole i Bregovića.

• Pa i vaša Vera je Romkinja.
– Da, možda je i zato popularna.

• Što radite nova?
– Dobio sam ponudu od Glénata, bogatijeg nakladnika, da za njih napravim serijal od tri knjige o bogatoj škotskoj obitelji koja u Keniji drži plantažu kave. Oca glavnog lika muče veliki grijesi mladosti i sada duhovi prošlosti izazivaju obiteljsku dramu. Novost je što ću raditi samo olovkom. Proizvodnja upola kraća, ali velik stilski izazov.

• Kriza trese globalno tržište stripa. Prodaja je pala, serijali se gase... Kako je u Francuskoj?
– Dosta se osjeća, kao svugdje. Ali ondje je strip nacionalno blago. Autori stripa poput Uderza i Goscinnyja vitezovi su Legije časti. Nema teorije da u Francuskoj industrija stripa propadne.



• Kako strip vidite u Hrvatskoj?
– Iznenadili su me mladi koji su iz cijele regije potegnuli do Makarske iz ljubavi prema stripu. To znači da zanimanja ima, samo bi država to trebala prepoznati. Neka financiraju barem edukativni strip. To je odličan medij da se dopre do mladih. Na festivale treba dovesti sve aktualno kako bi se privuklo što više mladih čitatelja. Mange su ključ.

• Naši stripaši obično pružaju otpor prema mangama...
– To je glupost. Mange krasi odličan crtež. Nije važno što su likovi slični i imaju velike oči. Djeca to očito vole. A tek drugi elementi: pozadina je fenomenalna, to su vrlo zahtjevni crteži, zanatski besprijekorni. Zato i jesu uspješni. Djeci se ne može muljati.


• Znate li mlađeg autora snažnog osobnog stila?
– U Hrvatskoj znam jednog, moju susjedu Sonju Gašperov. Crta autorski strip, stil potpuno suprotan mom. Ona je slikarica, ali odlična je autorica stripa. Ima ležernu liniju, lijepe kadrove. Jako mi se sviđa kako radi. I tekst i boja. Kompletan je autor.

• Možemo li i od vas očekivati strip kojemu biste bili kompletan autor?
– To sebi želim. Zanima me Firenca u renesansi. Tamo bih volio i živjeti. Tražim nekoga tko bi razumio moje ideje i pomogao mi oko scenarija. Ostalo bih sve radio sam. Stavio bih Michelangela i Leonarda, ali ne biografski, nego više povijesno-fantastično jer tu materiju dosta poznajem. Dao bih sve samo da izbacim te slike koje godinama nosim u sebi. Sanjam ih, u glavi su mi kompletne table. Samo trebam scenarista...