Ako učestale pucnjave i bombaški napadi ne dovedu Ameriku u stanje kaosa i ako korejska kriza ne preraste u svjetski rat i nuklearnu kataklizmu, izgleda da će dva događaja konkurirati za titulu “događaja godine”. Sudeći po svjetskim i domaćim medijima, dvoje staraca obilježilo je sezonu zima-proljeće 2013.: Jorge Mario Bergoglio koji se preporodio kao papa Franjo i baronesa Thatcher koja je umrla kao Margaret Thatcher. Oba se događaja tiču duha vremena ili, bolje rečeno, zloduha vremena, a to je antisocijalni neoliberalistički kapitalizam. Franjina očitovanja o skromnosti, siromaštvu i socijalnoj pravdi neće izazvati revoluciju ni u samoj Katoličkoj crkvi, a pogotovo je teško očekivati da će novi papa biti faktor nekih znatnijih promjena u svjetskoj ekonomiji i politici, odnosno u globalnom društvu.
Odgovor na pitanje zašto su takvi hvalevrijedni apeli potpuno nemoćni vezan je uz onu drugu ikonu recentne popularne kulture – Margaret Thatcher. Radi se o njezinoj znamenitoj izjavi: “Nema takve stvari kao što je društvo.” Thatcher to nije samo “lupila pa ostala živa”, nego je to bio njezin temeljni stav, čije posljedice vidimo osobito danas kad ona više nije živa. Ona je svojom teorijom i ideologijom, a još više svojim djelovanjem i radom dokazala da je eutanaziranje društva i društvenosti, zajednice i zajedništva bilo ujedno i pretpostavka i posljedica napredovanja kapitalizma prema njegovoj konačnoj globalnoj pobjedi. Budimo iskreni, tačerijanski kapitalizam sasvim se dobro drži i trebat će još mnogo vremena, energije, pameti i rada da se uzdrma njegove temelje. I u Hrvatskoj, kao jednom od perifernih ali svjetskom kapitalu važnih “Tačeristana”.
Bliskost Čelične lady i Hrvatske ne očituje se samo u prijateljskoj naklonosti i podršci koju je ona iskazivala mladoj Hrvatskoj devedesetih godina, nego i u jednom dubljem smislu. Naime, ta je mlada Hrvatska generalnom politikom, a naročito pljačkaškom pretvorbom i privatizacijom ostvarivala onu politiku koju je uz Ronalda Reagana zacrtavala i ostvarivala upravo Thatcher. Današnja, nešto starija ali nimalo zrelija Hrvatska nastavlja slijediti reganovsko-tačerijansku doktrinu, idući na ruku internacionalnom kapitalu i kapitalističkim velesilama, a na štetu svojih građana i društva uopće. Da to nije samo paranoičan umišljaj, svjedoče laude u povodu smrti Margaret Thatcher koje su preplavile hrvatske medije. Tim hvalospjevima političara i ekonomista, novinara i publicista priključio se, dakako, i naš vodeći “ljevičar” Zoran Milanović. Pametnome dovoljno.
Gore citirana antisocijalna izjava lady Thatcher lako bi mogla postati refrenom u himni nove, “europske i svjetske” Hrvatske. Istina, “još Hrvatska ni propala”, ali pričekajmo još malo, moguće je da će propasti već dok mi živimo. Ako još uopće živimo. Jer: bez društva i zajednice, kako su nas još stari podučili, ne postoji ni čovjek-pojedinac kao “zoon politikon”, biće zajednice. Ako društvo i zajednica ne postoje, onda postoji, s jedne strane, samo kapital utjelovljen u korporacijama, koji diktira politike korumpiranih vlada, te s druge strane, samo neartikulirane i pasivizirane narodne mase svedene na slučajnu hrpetinu potrošača, poreznih obveznika i glasača koje se uvjerava da su atomizirani pojedinci u vječnoj darvinističkoj borbi za opstanak, prigodno uljepšanoj atributima konkurentnosti, kompetitivnosti i izvrsnosti.
U tom kontekstu treba promatrati “propali” referendum u Fužinama, gdje se vodi važna “borba s vjetrenjačama”, kao i iznimno male odazive na izbore za Europski parlament i ranije na referendum o ulasku u EU, pa i na hrvatske parlamentarne izbore, čime su građani u biti poručili da sva ta glasanja smatraju tek krinkom za pseudo-demokratsku politiku u RH i EU. OK, nema glasanja, ima li drugačijeg otpora? Nema otpora jer više nema društva.
Naša nenarodna vlast isto potvrđuje da “nema društva”, ponaša se kao da i ne treba legitimitet. Na primjer, tisuće akademskih radnika godinama se argumentirano opiru zakonodavnom nasilju MZOS-a, da bi o prijedlogu zakona, koji radi o glavi akademskoj zajednici, u Saboru raspravljalo i odlučivalo desetak “najizdržljivijih” sabornika, a zapravo će odluke donijeti ona dvojica koja su sjedila nasuprot njih, ministar i pomoćnik ministra, pogotovo onaj desni.
Naravno, u kritički nastrojenom i “prosvijetljenom” dijelu društva, u akademskoj zajednici, još se čuva neke važne etičke, socijalne i političke orijentire kao što su društvo i zajednica.
Ali što je s društvom općenito? Uspjehom bi se moglo smatrati već i to da sačuvamo predodžbu društva i duh zajedništva, ideju javnog dobra i impuls solidarnosti. A šanse za pobjedu postojale bi kad bi se takve predodžbe i ideje, takav duh i takvi impulsi javno manifestirali, primjerice, u daljnjim akcijama akademskih radnika, na dubrovačkom referendumu o Srđu ili na obilježavanju 1. maja ako se ono vrati svojim prosvjednim i borbenim ishodištima. Tek pod tim vidom, da parafraziramo Reagana, mogli bismo se nadati da će marš slobode i demokracije baciti kapitalizam i njegove derivate na smetlište povijesti.