Thompsonova je publika najbolja na svijetu

Dođi, vidi i poslušaj  pa onda kritiziraj!  napisano je u nekom postu u jednom od brojnih blogova što se ovih dana bave Markom Perkovićem Thompsonom i u kojima se prolijeva žuč oko njegova lika i djela.

Nešto je sigurno pobrkano jer se argumentacija uglavnom svodi na političku, dakle, lijevo i desno, crveno i crno, a tema nije politika, nego glazba. Nedavno su Nijemci preveli Thompsonove stihove i zaključili kako je riječ o lijepoj domoljubnoj poeziji. Tako se dogodio paradoks, kao u emisijama Gorana Milića u kojima nam stranci drže lekcije o čistoj vodi, predivnoj prirodi i općenito o Lijepoj Našoj kao da smo mi sami slijepi i gluhi na vlastite vrednote.

Thompson je, dakle, pjevač, a ne političar. Za njega bi trebala vrijediti pravila kao npr. za Arsena Dedića, Magazin ili Majke, ali dio se medijske javnosti zdušno trudi u njemu prepoznavati samo i jedino politiku.

Koncert u Maksimiru bio je prilika vidjeti tko doista voli Thompsonovu glazbu. Pretežno su to bile kompletne obitelji, roditelji s djecom, bake, djedovi i unuci zajedno, po definiciji najbolja publika na svijetu.

Savršena velika scena, rijetko viđena i u svjetskim okvirima, rockerski izričaj i instrumentarij, uz nekoliko ponajboljih domaćih rock-glazbenika, neogotička vizualizacija i domoljubna poezija  sve je to amalgam za koji se može reći sve osim da je  fašizam.

Jer, Thompson se u svojim pjesmama zalaže najviše za Boga, domovinu i obitelj. A to su, što god tko mislio  najveće moralne vrijednosti.

Ne samo u Hrvatskoj!