Skoro pet mjeseci Tihomira Ladišića nije bilo na malim ekranima, a onda se prošle subote pojavio u "Dnevniku" HTV-a izravno se javljajući s pokopa Slobodana Miloševića u Požarevcu, da bi odmah u nedjelju bila prikazana i njegova prva reportaža za "Plodove zemlje".
Iznenađenje je bilo i jedno i drugo. Iako se priča kako je njegov promptni odlazak u Srbiju potaknuo šef misije OESS-a priupitavši prisavskog ravnatelja što je s bivšim urednikom "Otvorenog", Ladišić o tome ne zna ništa. Kaže da s OESS-om nije imao nikakve kontakte. No činjenica jest da mu je samo dan nakon veleposlanikova posjeta HRT-u informativni urednik Vladimir Rončević telefonski priopćio da ide na istok pa se tako već u petak našao u beogradskom hotelu prepunu balerina moskovskog teatra. Unatoč tom ugodnom društvu u subotu se moralo dalje, jer glavna se predstava ipak održavala u Požarevcu. Beogradski B92 u svojoj ju je cjelovečernjoj emisiji čak nazvao balom vampira tvrdeći da vječna borba dobra i zla na tom prostoru nije i nikada, zapravo, završiti neće.
Premda je Ladišić tijekom toga zadatka bio izložen raznim reakcijama, od uvreda i psovki do razumnog prihvaćanja, on je na svako pitanje za koga radi, bez kolebanja odgovarao: "Za HTV". Ipak pri samom javljanju u "Dnevnik" bojao sam se da se ne dogodi nešto neplanirano. Naime, tek metar do dva iza mene stajala je gomila ljudi iz koje me svakoga trenutka netko nečim mogao pogoditi ili je netko baš u tom trenutku mogao uletjeti u kadar i početi vrijeđati. Znači, bila je dovoljna iskra pa da cijela stvar izmakne kontroli prepričao je Ladišić posebno naglasivši kako je te iste večeri prilog središnjih "Vijesti" na RTS-u počinjao ovako: "O ispraćaju Slobodana Miloševića uživo su izvještavali CNN, BBC, Sky News i HRT."
A onda u nedjeljno jutro, dok je još uvijek bio na povratničkom putu iz Srbije, Ladišić se u jednom posve drugom prilogu jedne posve druge emisije našao usred oveće slovenske farme okružen sa 120 krava. Bila je to njegova prva reportaža za "Plodove zemlje", a svake sljedeće nedjelje bit će ih još. U njima će slikom, riječima i brojevima donositi poljoprivredna iskustva zemalja koje se mogu pohvaliti članstvom u EU. Ponosan je što će odsad na edukativan način moći obrađivati teme znatno bitnije za običan život od onih: je li netko od političara prepisao magisterij ili nije, je li neki saborski zastupnik sina u školu upisao preko veze itd. Bi li ga sad zeleni pašnjaci, miris pokošene trave, nadgledanje zdravih životinja i mogući dobar prihod od seoskog života mogli privući toliko da i sam jednom postane rančer?
Teško. Nakon 15 godina novinarstva bilo bi mi se teško okrenuti i otići iz ovoga posla ne da se zovom prirode zavesti Ladišić. Na upit, pak, kako je on uopće dospio u "Plodove zemlje" i je li to posljedica toga što ga nitko drugi od kolega, bilo iz zluradosti bilo iz straha za vlastitu profesionalnu sudbinu, nije htio pozvati na suradnju odgovorio je opet odlučno i precizno.
Bilo je onih koji su se veselili što sam ostao bez emisije. Bilo je i onih koji su mislili da me sad najbolje izbjegavati jer bi im mogao donijeti probleme. Ali najveći dio onih kolega koje i sam cijenim pokazao je da razumije situaciju u kojoj sam se našao te su mi pokušali pomoći kazavši da sam u ekipe njihovih emisija dobrodošao. Bili su to Latin, Stanković, Martinović i Grgurić. Svima sam se zahvalio prihvativši ipak samo Grgurićev poziv uvjeren da ću svojim dolaskom njemu stvoriti najmanje problema jer njegova emisija ima najmanje veze s politikom kazao je Ladišić dodavši kako isti pozivi nisu stigli iz donedavno i njegova "Otvorenog", ni od Hloverke ni od njegova nasljednika Petra Štefanića.
Premda se i to najvaljivalo zbog poteza čelništva svoje kuće koji ga je ponovno vratio među novinare, ostavljajući ga bez emisije i uredničkih ovlasti, tužbu protiv HTV-a nije pokrenuo. To što su mi vodeći ljudi kuće vezano uz emisiju o Sarajevu i Ivici Rajiću okrenuli leđa ne prihvativši iznesene činjenice iza kojih i danas stojim, ne može nadoknaditi nikakav sudski postupak. Ostavljen mi je samo prostor da tužbu pokrenem protiv smanjenja plaće, a meni je novac najmanje važna stvar. Važno mi je samo da ti isti čelnici kuće konačno povjeruju da u mojoj emisiji nisu napravljene nikakvi propusti ni pogreške. Jer tvrdnja da je Rajić kao zapovjednik HVO-a zajedno sa srpskom stranom sudjelovao u granatiranju Sarajeva piše u dokumentu Ministarstva obrane iz 93, u kojem se navodi i to da je to priznanje i tvrdnja samog Rajića.
A postoje i činjenice kako je sa Srbima trgovao naftom i oružjem i dalje svoj obraz i profesionalnu čast brani Ladišić. No nije to sve. Prije mjesec i pol isti je Rajić podnio tužbu protiv njega i HTV-a tražeći dva milijuna kuna zbog pretrpljenih duševnih boli koje mu je, kako kaže, prouzročila sporna emisija. Ladišićev odvjetnik tvrdi da je ta tužba podnesena nakon zakonskog roka, dok Ladišić smatra kako se Rajić na taj čin odlučio očito ohrabren njegovom smjenom i političkim tvrdnjama da HVO nije mogao zajedno sa srpskom stranom napadati Sarajevo.
Pokrenuta tužba za duševnu bol govori sve o čovjeku koji je godinama skrivajući se bježao, a onda je dolazeći u Haag tvrdio kako je nevin te će to i dokazati, da bi na kraju iznenada priznao svoju krivnju za ratni zločin sklopivši nagodbu s Haaškim sudom. Pritom nije izrazio ni trunku žaljenja za počinjene zločine niti je pomislio kolika je duševna bol obitelji ubijenih i ranjenih u Sarajevu i drugim mjestima u Hrvatskoj i BiH. Sramotno! kazao je Ladišić otkrivši kako nije prihvatio poziv pravne službe HRT-a da isti odvjetnici koji u tom postupku brane HTV zastupaju i njega. Pronalaskom drugog odvjetnika želio je olakšati položaj vlastitoj kući jer bi se vrlo lako moglo dogoditi da ravnatelj Galić i urednik Rončević u želji da obrane HTV budu morali braniti i Ladišića kojeg su prije četiri mjeseca sami osudili i kaznili.
Milošević oko vrata
Sve novinare pristigle u Beograd i Požarevac iznenadila je i zatekla jedna drska, ali valja priznati, i vrlo domišljata provokacija organizatora Miloševićeva sprovoda. Naime, da bi im pristup za izvještavanje svugdje bio moguć, svi su na sebi morali nositi od domaćina posebno izrađenu press iskaznicu na kojoj su bili samo slika Slobodana Miloševića i natpis “Opština Požarevac”.
– Glavna tema svih novinarskih razgovora večer prije pokopa bila je upravo ta pressica. Svi moji strani kolege govorili su da tako nešto nikada nigdje nisu vidjeli. Naravno, shvatili smo namjeru organizatora koji nas je time primorao da Miloševićevu sliku svi moramo objesiti oko vrata. Većina novinara to je prihvatila za smijehom i porugom. I ja sam tu pressicu nosio jer je to bio jedini način da obavim svoj posao – ispričao je Ladišić koji je i dodatno pokazao što o svemu tome misli tako što je na zamolbu da se za potrebe ovoga teksta fotografira s istom pressicom odlučno uzvratio: “Ne dolazi u obzir!”