Tito za Stanovnika – zločinac

Janez Stanovnik predsjednik je Saveza boraca Slovenije. Stanovnik je bio potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Bio je i predsjednik Predsjedništva SR Slovenije prije Milana Kučana. A bio je, naravno, i partizan, i komunist. Stoga njegova javna tvrdnja da je Josip Broz Tito izravno odgovoran za sve masovne pokolje na kraju i neposredno nakon Drugog svjetskog rata nije mala stvar.

Štoviše, to je prva takva izjava nekog bivšeg visokog jugofunkcionara, koji se danas mora javno distancirati od svog nekadašnjeg vođe Tita nakon što je bio suočen sa zastrašujućim snimkama nove masovne grobnice koja je otkrivena u rudniku Barbara pokraj Laškog.

Taj je rudnik godinama na popisu mogućih masovnih grobnica, gdje su jugokomunističke postrojbe masovno i organizirano likvidirale svoje političke i ine neistomišljenike. Cijelu Sloveniju, a onda i šire, šokirala je brutalnost i način na koji su ti ljudi ubijeni. Oni su jednostavno gurnuti živi u rudnik i ondje ugušeni, baš kao što je u vrijeme rata radila Hitlerova Njemačka sa Židovima i drugima! I to se sve događalo nakon rata!

Stanovnik je za ljubljansko Delo naveo da su masovna pogubljenja, kao ovo u rudniku Barbara, počinile specijalne postrojbe u okviru Jugoslavenske armije, koje su bile izravno podređene Vrhovnom štabu na čijem je čelu bio Tito. Na pitanje je li Tito odgovoran za ta pogubljenja, Stanovnik je odgovorio da nigdje na svijetu nema vojske koja može počiniti takvo masovno pogubljenje bez znanja vrhovnog vodstva!

Drugim riječima, Stanovnik je javno morao priznati ono što dobar dio povjesničara već godinama tvrdi, da su masovna smaknuća desetaka tisuća ljudi pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata učinjena pod izravnim Titovim vodstvom, i uz njegovo znanje i odobravanje! Još, konkretnije, Stanovnik je time neizravno priznao da je Tito ratni zločinac!

U Sloveniji nema dvojbe u vezi s tim događajima. Svi se ograđuju od tih zločina. Nitko ih ne pokušava niti osporiti niti relativizirati. U Sloveniji se otvaraju grobnice, žrtve se dostojno pokapaju, mjesta se obilježavaju, a povjesničari dobivaju još samo dodatne argumente za svoje tvrdnje. No kazneno teško da će netko odgovarati.

A u Hrvatskoj? Poluprivatna inicijativa s početka 90-ih šokirala je sve, kad su krenula iskapanja u Maceljskoj šumi kod Krapine. Iz zemlje su počele izlaziti tisuće posmrtnih ostataka, pa je iskapanje preko noći blokirano, a kosti su godinama skupljale prašinu u Zagrebu čekajući da ih netko dostojno pokopa. Učinjeno je to tek za mandata Sanaderove vlade, i uz veliko zalaganje kardinala Bozanića.

Otad u nas nema organiziranih iskapanja, osim nekih pojedinačnih, ili ako se slučajno pri iskopu za zgradu ili cestu naiđe na neke kosti. Sustavnog istraživanja nema, posebice ne na terenu. U nas se sve još previše svodi na naše i njihove, crne i crvene, na sukobe ideologija, a žrtve su u drugom planu.

S Pantovčaka se često može čuti da su to bili samo pojedinačni nemili ekscesi, a ne organizirana politika. Neki povjesničari pak, koji su dobrim dijelom ideologizirani, ne mogu zanijekati te masovne zločine, ali zato pokušavaju neutralizirati Titovu ulogu i odgovornost, zaključujući kako nema njegovih pismenih zapovijedi na tom tragu ili se on pred svojim ljudima navodno od tih zločina distancirao.

No ima čak i dokumenata, ali se i oni često prešućuju ili se njima manipulira, kako kome odgovara. Sa Slovenijom imamo i potpisan međudržavni ugovor o uređenju grobnih mjesta iz vremena rata i poraća, ali ni on još nije uistinu zaživio. Ne treba niti spominjati koliko je i u nas prekasno goniti odgovorne za te masovne zločine.

Ako ništa drugo, žrtve su zaslužile pijetet i istinu ma koliko ona bila nekome teška i nezamisliva!