Titov gardist na Bleiburgu

Ako je javno priopćeni naum predsjednika Ive Josipovića, da bi u Bleiburg, mnoge iznenadio, možda je još više iznenadio njegov poziv partizanima, okupljenim oko SAB-a Hrvatske, da mu u Bleiburgu budu društvom. Štovatelji pak partizanske tradicije i “tekovina antifašizma” odbili su predsjedniku u Bleiburgu biti društvo, što i nije osobito iznenađenje.

Posebno nakon što je Hrvatska vidjela televizijski serijal Antuna Vrdoljaka o Josipu Brozu Titu. Da Vrdoljakov Tito nije prikazan, vjerojatno okupljeni oko SAB-a, inačice nekadašnjega SUBNOR-a (petljao se u sve, od agrarne politike do filmske estetike), ni tada ne bi željeli s Josipovićem u taj austrijski gradić. Ne zato što im predsjednik ne bi bio simpatičan...

Predsjednik nije pokazao odium prema Vrdoljakovom “Titu”. Ali jest nostalgiju prema Titu. Da mu Tito nije drag, ne bi sigurno ni bilo one knjižice na čiju je naslovnicu stavio svoju vojničku sliku u gardijskoj uniformi, uz koju je pisalo: “Titov gardist na Pantovčaku”. Između tko zna koliko osobnih fotografija izabrati baš tu sliku to nije samo osobni sentiment nego i svjetonazorska “šifrirana poruka” o Titu.

Slika je ujedno bila svojevrsnim isječkom kolektivnog pamćenja, u kojemu je Tito lik iz tzv. narodnih pjesama, sa svibanjskih sletova, iz školskih knjiga, s vojnih parada i s ploča Zdravka Čolića i Đorđa Balaševića. Ta idilična i retuširana slika Josipa Broza desetljećima je bila najštovanija ikona. Pjevalo mu se – “Tito je maršal/ Tito je genije”, tepalo, da je “najveći sin naših naroda i narodnosti”.

Obožavanje njegove svete slike bilo je dio političkog rituala. Najviše što se opća bogobojaznost spram Titove svetosti usudila reći bilo je zapravo prikriveno divljenje. Kada ga se kao i kudilo zapravo ga se hvalilo, pa je bio uvijek simpatičnim; i kao bonvivan, kicoš, ženskar..., čak i kao hohštapler. Mnogi su, a ne samo ideološki vjernici, bili uvjereni da je to jedina i prava Titova slika. Poslije serije Antuna Vrdoljaka jasno je da nije, da je Hrvatska znala samo jednu, svjetliju Titovu stranu, da je živjela inverziju, krivotvorinu, a ne istinu.

Titoistička je i postitoistička vlast krila “bijele pjege socijalizma”. Pogotovo Titove fleke. Ni stvaranjem Hrvatske nije uloženo nekog truda u njihovo otkrivanje. Što je više vrijeme odmicalo, disperzirana su, no efikasna i povezana, “ministarstva istine”, u sustavnom revnovanju “za bolju prošlost”, i Tita “pohrvatila”, pa je javno postao “najveći Hrvat”. U posttuđmanovskoj Hrvatskoj su ne samo Tito kao partizanski vođa, i partizani idealisti kao borci za “ljepši i pravedniji svijet”, nego i Tito beskrupulozni partijski karijerist i samodržac, te svi partizani boljševici, stavljeni pod vrijednosno i etički neupitnu egidu – antifašizma, i tako ideološki amnestirani.

Tito je u tom političkom “novogovoru”, u tom mentalnom iščašenju, gdje je istina laž, a laž istina, prošao lišo. No kad se u zemlji gdje se malo čita nešto vidi na televiziji, to jedino zapravo i može imati upliva na korekciju krivih mišljenja i pogrešnih sjećanja. Zato ovdašnja titofilska “misaona policija” i ne može smisliti Vrdoljaka i njegova “Tita”, možda i više nego nekoć “Dugu mračnu noć”.

Kao i u antiutopiji Georgea Orwella, i ovdašnja su “ministarstva istine” skužila da tko vlada prošlošću vlada i sadašnjošću, pa su prilježno i sustavno, po istom antiutopijskom mentalnom i ideološkom obrascu, godinama usklađivala prošlost s političkim i svjetonazorskim interesima vladajuće ideologije i potrebama vlasti. Vrdoljak je serijom o Titu poremetio to “usklađivanje“. Eventualni odlazak predsjednika Josipovića u Bleiburg mogao bi biti odiozan samo lijevo i desno isključivima i netrpeljivima. Logično je da ga nastavljači subnorovske tradicije tamo ne kane pratiti jer oni misle da im je Vrdoljak potvorio Tita.