Titovi bombaši samoubojice

Bože, što bi dali da nema države Hrvatske, da nestane, da sve bude kao prije! To su asocijacije na prijezir koji izvire iz napisa što ih po inozemstvu poput letaka bacaju Titovi medijski bombaši samoubojice!

Ovaj put red je došao na Slavenku Drakulić, koja u Guardianu ističe između ostaloga da “Hrvatska danas njeguje fašizam” dodajući retoriku dragu britanskom uhu: “Treba li EU uopće Hrvatsku, koja svijetu pokazuje samo svoje lijepo, ljetno lice, a skriva svoje dvojbene vrednote?”
Gospođa Drakulić zna da kod nas ima pretjeranog nacionalizma jednako kao i u drugim zemljama, na što ju Banac smjerno upozorava ovih dana, ona zna da je Hrvatska raščistila sa svojom prošlošću, ona zna da Hrvatska ima problem lustracije i obračuna s jednim drugim totalitarizmom, napokon, ona zacijelo zna da su zadnjih dana ovdje zaredale i pročetničke provokacije.

Ali, ona o tome retka ne piše. Šutjeti o svemu tome i znati što istinski opterećuje ovu zemlju a pisati tekst kojim sugerira da se zbog profašističkih relacija Hrvatsku ne primi u Uniju, to u moralnom i intelektualnom smislu znači uništiti svoju relevantnost. To znači moralno se i intelektualno raznijeti samo da Hrvatska ne krene dalje! Ona zna da je naš ulazak u Uniju kapitalni cilj i da od toga zavisi budućnost.

Davati intelektualni alibi onima koji nas žele i dalje držati izvan Unije i šutjeti o svim drugim relacijama, to znači stati na stranu onih koji ne podnose državu Hrvatsku. Znati svu istinu a pakosno istrgnuti samo jedan dio amoralno je kao i davati intelektualni alibi Titovu režimu dok su intelektualci 70-ih u kolonama odvođeni u zatvor. Ali, nije li gospođa Drakulić šuteći o komunističkom teroru, a dajući podršku tom sustavu, davala intelektualni alibi jednoj strahovladi?

Ona u Guardianu ističe kako su neeuropski oblici ponašanja u Hrvatskoj, kao ratni zločini, fašizam i terorizam doduše zabranjeni, no ne samo da se u praksi toleriraju nego se čak i njeguju! Kao primjer ističe pokop Dinka Šakića, doček Zvonka Bušića, te Thompsonove koncerte. Koliko nunci zlata vrijedi Londonu pismeni tekst velike književnice sa sloganom da Hrvatska danas njeguje fašizam? Slavenka Drakulić je “dijete komunizma” koje nije razumjelo da bez Titova šinjela i Jugoslavije punih zatvora ne bi postala mjera vrijednosti.

Jer uz nju na tržištu svoju prozu i poeziju nisu nudili likovi poput Marune, Vinka Nikolića, Viktora Vide, niti su novinarske tekstove gdje je tobože osobito “doma” smjele nuditi osobe poput Džebe, Kastratovića i Freundluch, ili filozofske traktate netko poput Gotovca! Njih nismo smjeli čitati! Oni su morali biti zabranjeni da bi likovi poput Drakulićke mogli biti veliki! Trebalo je uhititi pola generacije pismenih i talentiranih da bi djeca komunizma 80-ih igrala košarku na jedan koš!

Danas takve osobe glume Penelope demokracije praveći se da nisu znale da su stasale na poluleševima jednog terora. Postojala je čitava generacija ništa manje talentiranih osoba koje su stradale u obračunu 1971., da bi politička poplava 1972. izbacila one koje su pristale biti apologeti. Ako je gospođa alergična na nedemokratske pojave, zašto senzibilnost nije iskazala pisanjem o svemu barem 80-ih?

Zbog straha da će nastradati ili zbog ideološke solidarnosti s režimom koji je poslao 30 tisuća političkih zatvorenika na robiju u svom mandatu? Kako to da nikad takve osobe nisu imale inspiracije reći koju riječ o teroru, od Bleiburga i otimačine 1946. do pogroma 71.? Analitička inspiracija počinje za njih od trenutka nastajanja hrvatske države. Jer je nikad nisu prihvatili, Titovi vjernici pristaju svoje usluge iznajmiti svima koji je ne vole barem kao i oni.