Titovo 'da' Staljinu

Doći će djelo na vidjelo - kaže se u narodu. To je jedna od poslovica kojima je puk sricao svoju nadu u istinu koja će stići silnike. Nije baš da se u svakom slučaju ta proreknuća obistine, ali kad se obistine, povjerujemo da možda i nema iznimaka.

Mnogi Titovi poklonici misle da bi Tito mogao biti ta iznimka, da bi se manevrima u prikazima prošlosti, kao što je maskiranje komunizma antifašizmom, mogla sačuvati njegova čast, da bi mogao biti izuzet iz zastrašujućeg popisa krvavih diktatora. Ali, na sreću povijesti, kao njezini jedini vjerodostojni tumači koji ne mare za egoizme vremena i njegovih sudionika često iskrsnu dokumenti - ravnodušni i nemilosrdni.

Kako je prije dva dana pisao naš list, austrijski povjesničar i psihoanalitičar Silvin Eiletz u Ruskom državnom arhivu za socijalnu i političku povijest pronašao je dokumente koji nepobitno dokazuju da je Josip Broz denuncijacijama poslao u smrt mnoge svoje drugove da bi se dokopao mjesta generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije, te ih objavio u knjizi “Titove tajnovite godine u Mosvi 1935.-1940.”. No to nije prva informacija o tim Titovim zlodjelima, o njima se potajice govorilo čak i u komunizmu, a u novije vrijeme do hrvatske javnosti neke od tih informacija doprle su u knjigama “Veseli diktator” slovenskog pisca Žarka Petana i “Svetac i magle” Beograđanina Pere Simića.

U ovom slučaju sjajni književnik Petan posebno je zanimljiv po svojem literarnom viđenju Tita. Po njemu, “veseli diktator” uopće nije imao nikakvo komunističko, kao ni bilo kakvo drugo političko uvjerenje te je bi spreman na sve vrste zločina, pa i huškanja jednih naroda bivše Jugoslavije na druge, samo da bi ostvario svoje bezgranično častohleplje, užitke u ženama, jelu, piću, cigarama, lovu i svakom drugom hedonizmu. U komunizmu je vidio najbolju priliku za taj osobni raj za koji mu nije bilo nimalo teško platiti cijenu u obliku likvidacija koje je pripremio bilo u Sovjetskom Savezu, bilo u Španjolskom građanskom ratu, bilo kasnije u Drugom svjetskom ratu i u komunističkoj Jugoslaviji.

Takav, on zacijelo nije ni pomišljao na to što će o njemu reći povijest, što će se o njegovim zločinstvima otkriti, govoriti i pisati u budućnosti. Za krvave diktatore poput njega postoji samo vrijeme njihove samovolje i užitka. Tko je ravnodušan prema svojim žrtvama, ravnodušan je i prema slici koja će se stvarati o njemu kad ga više ne bude. Kao što je diktator - diktator za sve i nad svime, tako je i njegovo “sada” diktator nad svim vremenima.

Ali je istina da je komunistička propaganda, unatoč svim njegovim zločinima, mit o njemu uspjela stvoriti na najnedužnijim značenjima, na njegovu poistovjećivanju s pionirima, omladinom, mladošću, narodom, cvijećem, pjesmom... Dva prastara druga - smrt i opojnost života - u Titu su se ujedinili kao najstrašniji zločin i slavlje najveće nedužnosti kojim se on iskupljuje. Tako je cijelo vrijeme komunizma obožavanje Tita bilo opravdavanje njegove represije i ubijanja.

Oni koji ga i danas slave - slave upravo tu političku sraslost zločina i nedužnosti. Toliko (medijske) dramatičnosti zbog nekoliko ustaških oznaka i povika među sto tisuća ljudi na Thompsonovu koncertu a izostanak bilo kakve (medijske) dramatičnosti u povodu manifestacija na kojima se veliča zločinac Tito, koji je za Staljina bio “junak” jer “sve je pobio” - to nije ništa drugo nego nastojanje da se održi duh toga “junaštva”. To je utoliko groznije što ovaj put nije riječ ni o Bleiburgu ili gušenju Hrvatskog proljeća, ni o Infrombirou i Golom otoku nego relativnoj novosti, o Titovu “da” Staljinu koje ga čini bjednijim od njegova zločinačkog uzora Džugašvilija.