Tjeralica za istinom

Nakon što su HHO i njegov sve poduzetniji potpredsjednik Ivan Zvonimir Čičak poslije grozota iz slovenske Hude Jame počeli imenovati i hrvatske slične jame, već vremešni pripadnici jugokomunističke represivne i političke nomenklature uzbunili su se kao kad medvjed nahrupi u pčelinjak. Malne svatko tko je to želio znati znao je, čuo ili barem načuo za niz masovnih stratišta, od Maceljske šume do zajedničkih grobišta oko Zagreba.

Malo je vjerojatno da i u HHO-u baš nitko nije to također (na)čuo. Ali kao i u sličnim “dvojbenim situacijama”, i tu se javlja specifičan hrvatski “problem istine”. HHO je godinama bio “ravnodušan prema plaču”, prema tragičnoj sudbini žrtava križnog puta pokazivao je sličan javni otklon kao i nekoć visoki komunistički funkcionari Josip Manolić i Josip Boljkovac koje sada HHO proziva kao odgovorne.

Dok predsjednik Stipe Mesić, sklon veličanju “tekovina antifašističke borbe”, zagovara “znanstveni pristup” pri otvaranju poslijeratnih grobnica, a nesklon “priučenom forenzičaru Čičku” pokušava relativizirati i poslijeratnu istinu, Boljkovac, uvrijeđen Čičkovim optužbama, uzvraća protuoptužbom, tj. da je Čičak kao dio jugoagenture bio “krtica” u studentskom vodstvu ’71.

Postoje i tvrdnje da se Čičak dohvatio hrvatskih stradalnika e da bi tu veliku nacionalnu nesreću politički kapitalizirao na izborima. Jer, da se Čičak kani kandidirati za Mesićeva nasljednika. Ako to nije istina, onda je manipulacija njegovih protivnika. Ako je pak istina, onda je to njegova manipulacija mrtvima. Bude li posrijedi ovo drugo, bit će to i podvala istini. Podvala je neće ugroziti, ali će joj škoditi. Jer, istina je poznata, ali nikada do kraja priznata.

Hrvatska kanda ima trajnih problema s istinom. Kako iz svoje poslijeratne, tako i iz nedavne prošlosti. Dio Hrvatske nerijetko pamti tek od jednog do drugog TV dnevnika. Taj dio nije valjda ni (na)čuo niti haje za “neke grobnice”. Za nedavnu prošlost još i manje. Vidi se to i na naoko banalnom primjeru. Lako je dokazivo da se Lepa Brena na početku rata slikala utegnuta u uniformu vojske koja je žarila i palila po Hrvatskoj, a da je Marko Perković Thompson u hrvatskoj odori od Brenine vojske branio Hrvatsku.

Usprkos toj istini, Thompsonu se u Hrvatskoj, za koju se borio, brani pjevati dok Brena u Hrvatskoj, protiv koje je bila, pjeva gdje hoće!? Zapravo, ništa novo. Kod nas se baš i ne mari za istinu. Da se mari, i strašne bi grobnice bile nacionalnom istinom, barem otkad je Hrvatske, ali o njima se šuti ili besramno laže već više od pola stoljeća. No, što bi rekao Krleža – u Hrvatskoj je odavno za istinom raspisana tjeralica.