Tko će na kraju popustiti

Sama činjenica da je Iran pristao i odradio uvodnu rundu pregovora s blokom od šest zemalja neki smatraju pozitivnim pomakom nakon petnaest mjeseci apsolutnog odbijanja da se o toj temi razgovara. Iako su iranski pregovarači na pregovorima u Istanbulu neprekidno ponavljali da im šerijatski zakon i vjera priječe da posjeduju nešto poput nuklearnog oružja, diplomati i pregovarači koji su bili s druge strane ipak su procijenili da je atmosfera bila konstruktivna i pozitivna i da je Iran zaslužio drugu rundu pregovora u kojoj bi se ipak moralo nešto konkretno dogovoriti. Sjedinjene Države i njezini europski partneri od Irana očekuju konkretan dogovor odnosno zaustavljanje nuklearnog programa. S druge strane, Iran očekuje da i druga strana pokaže neku vrstu dobre volje, i to u obliku prekidanja barem jednog dijela sankcija, uz napomenu da iranski narod ne razumije i ne može tolerirati jezik prijetnji i pritisaka. Subotnji pregovori u Istanbulu bili su samo relativno uspješan prolog za neke buduće pregovore koji bi se trebali održati potkraj svibnja u Bagdadu. Do tada obje strane imaju vremena da definiraju što žele postići i koliko su spremne popuštati.

Zahtjevi Sjedinjenih Država do sada su bili dosta drastični. U jednoj varijanti Washington je od Irana tražio da potpuno zaustavi proces obogaćivanja urana, da inspektorima Međunarodne agencije za nuklearnu energiju dopusti ulazak u sva nuklearna postrojenja i da međunarodnoj zajednici dade čvrsta jamstva da se obogaćeni uran nikada neće pretvoriti u punjenje za nuklearne bojeve glave. Umjereniji zahtjevi pozivali su da Iran pristane potpuno ugasiti proces obogaćivanja urana u novom postrojenju Fordow smještenom u unutrašnjosti jedne planine kraj grada Qoma. Bilo je i prijedloga da Iran sam od sebe prizna da radi na razvoju nuklearnoga oružja i da kao znak dobre volje prekine s obogaćivanjem urana. S druge strane stoji Iran koji tvrdi da ima pravo na vlastiti nuklearni program za civilne potrebe, da ne radi na nuklearnom oružju koje je iz vjerskih razloga i za Iran potpuno neprihvatljivo.

Uzevši u obzir činjenicu da u posljednjih tridesetak godina nije bilo nekog većeg razumijevanja između Teherana i zapadnih sila, mislim da trenutačno baš nitko pojma nema kako, s relativnim uspjehom, razriješiti taj problem, a da pri tome bude zadovoljan Iran, SAD i njegovi europski partneri, Kina i Rusija, ali i Izrael koji drži prst na obaraču i kojega je Barack Obama ipak uspio malo prikočiti, odnosno nagovoriti premijera Benjamina Netanyahua da obeća da će neko vrijeme mirovati i dati šansu diplomaciji da pokuša odraditi svoj posao.

Ono što bi moglo biti polazište za početak gradnje procesa povjerenja je činjenica da su se obje strane složile da Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja bude osnova za dalje pregovore. Po tom sporazumu Iran bi imao pravo na civilni nuklearni program uz uvjet da pouzdano dokaže da ga ne koristi za razvoj nuklearnog naoružanja, što otvara nadu da bi Teheran mogao napraviti ustupak i pustiti inspektore da zaista uđu u njihova nuklearna postrojenja i da se stvar zaista riješi za pregovaračkim stolom. U svakom slučaju, ovi će pregovori vjerojatno biti najvažnija globalna politička tema u 2012. godini zato jer bi neuspjeh mogao izazvati regionalni Armagedon sa nesagledivim posljedicama.

No ne treba isključiti ni iznenađenja i iracionalno ponašanje. Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad kazao je da ga ne zabrinjavaju sankcije zato što Iran ima dovoljno novca da izdrži još najmanje dvije godine u međunarodnoj nemilosti, što uvelike nalikuje onoj Miloševićevoj izjavi: “Jest ćemo korijenje i ratovati s cijelim svijetom ako treba!” No, u neku ruku ohrabruje procjena da je Ahmadinedžad politička zvijezda na samom zalasku i da su se u iranskoj politici vjerojatno pojavile neke nove snage koje ipak ponešto drugačije razmišljaju.