Tko je izgubio u Brdu?

Je li Europska unija ponovno “previdjela da je zapadni Balkan na prijelomnoj točki, uplašila se teškoća, uklonila se i propustila priliku”, kako je nakon sastanka u Brdu kod Kranja rekao razočarani domaćin, slovenski premijer Borut Pahor? Je li EU prvi gubitnik novopokrenutoga Brdskoga postupka? Jesu li europski čelnici zaista propustili uvidjeti priliku da na “prvome sastanku svih čelnika zemalja bivše Jugoslavije nakon 19 godina”, kako ga je Ljubljana bombastično najavljivala, naprave povijesni pomak?

No, kakav bi to pomak bio, osim što bi se svi ti “bivši jugoslavenski” čelnici okupili na jednome mjestu? S albanskim pride. A bez srbijanskoga, jer slovenska diplomacija nije odradila posao i sastanak pomno priredila u takvu okviru da se ni kosovski čelnici ne osjećaju drugorazrednima, niti da srbijanski ostave domaćoj javnosti dojam da su, makar neizravno, priznali Kosovo.

I komentator ljubljanskoga Dnevnika spočitava Pahoru da se organizacije skupa prihvatio “donekle diplomatski naivno i površno” te da je “precijenio trenutačnu političku težinu Slovenije na Balkanu”. I u EU, zaboravio je dodati. A upravo je dokazivanju te težine – odnosno povratku ugleda koji je Ljubljana u EU izgubila ucjenjivanjem Hrvatske blokadom postupnih pregovora, a na Balkanu k tome i potporom grčkoj blokadi Makedonije – skup u Brdu trebao poslužiti. Nije u pitanju samo politički utjecaj: zbog bahatosti Ljubljane znatno je opao slovenski izvoz i u Hrvatsku i na zapadni Balkan, što dodatno urušava krizom već načeto slovensko gospodarstvo. Pa bi sada Pahor i ministar mu vanjskih poslova Samuel Žbogar malo glumili dobre dečke.

Loše im je, međutim, krenulo već na Gymnichu, neformalnome sastanku ministara vanjskih poslova EU 27 i kandidatskih zemalja početkom ovoga mjeseca u Cordobi. Iako je Žbogar uvjeravao novinare da je dobio potporu kolega za sastanak u Brdu, španjolski i talijanski ministri Miguel Angel Moratinos i Franco Frattini doživjeli su najavu toga skupa kao slovenski pokušaj pretjecanja po zaustavnom traku njihovoga prijedloga o lipanjskoj ministarskoj konferenciji EU i zapadnoga Balkana u Sarajevu. Dodatno je Žbogar Frattinija razdražio – Moratinos je reagirao diplomatski suzdržano – guranjem Slovenije na neformalni sastanak u Španjolskoj u travnju, na koji su dvojica ministara kanila pozvati bosanskohercegovačke čelnike te predstavnike Turske, Rusije i SAD-a.

U jednome je Pahor ipak u pravu: u EU je trenutačno zapadni Balkan na rubu zanimanja. Da nema Washingtona koji, iz sigurnosnih razloga, zahtijeva da se BiH pogura na put u euroatlantske integracije, to bi područje Europljani prepustili samo sebi.

Ako se tamošnje zemlje preobraze i ispune kriterije za članstvo, OK, a ako ne, nikom ništa. Preduboko su neke zemlje članice eurozone zapele u krizi i premalo je Angela Merkel zainteresirana za išta izvan Njemačke, a usto ni sve praznine u Lisabonskome ugovoru nisu još popunjene da bi se europski čelnici sada stigli još i Balkanom baviti. Pa ako već Italija i Španjolska iskreno nešto pokušavaju pokrenuti, treba im podmetnuti leđa, a ne udarati konkurenciju.

Pristajanjem uz Brdski postupak Hrvatska, međutim, nije ništa izgubila. Dapače, pokazala se spremnom na područnu suradnju te dokazala da nije zlopamtilo. Da je sa slovenske strane malo manje velikih riječi, a malo više diplomatske umješnosti, Brdski postupak mogao bi postati pandanom Višegradske skupine, u kojoj su si bivši sovjetski sateliti međusobno pomagali na putu u EU.

Iako nije posve jasno kakva je smisla imalo dijeliti u Brdu hrvatski prijevod europske pravne stečevine Kosovarima i Albancima. Njihovi mladi stručnjaci engleski govore izvrsno, a hrvatski uglavnom nimalo.