Tko je kriv za korupciju

Kada je prije desetak godina vrh Crkve javno upro prstom i kao uzrok neuzoritoga stanja Hrvatske naveo “grijeh struktura”, crkveni su vrh hvalili čak i oni koji od crkve zaziru, bojeći se valjda da bi se, kad bi u nju ušli, na njih srušio crkveni toranj. No nakon toga sve su crkve u Hrvatskoj ostale cijele, jedino je pala tadašnja vlast. Danas hrvatski biskupi upozoravaju dokle je to grješno hrvatsko društvo stiglo, ali sada kao prauzrok njegove poročnosti nude partizansku etiku, tj. titoističku parolu: “Snađi se, druže!”. Zbog toga bi mnogi koji su nekoć hvalili spomen “grijeha struktura” sada mogli ustuknuti, ponovno početi poprijeko gledati one koje su prije desetak godina javno hvalili.

Korupcija je moralna hrđa hrvatskoga društva. Dok nismo dobili priliku to pokazati, nismo ni znali koliko smo kvarni. Zašto govor u množini? Istina je, nismo svi lopovi, takvi su pojedinci, no, premda to zvuči kao floskula – svatko ima vlast kakvu zaslužuje! Da smo mi bolji, i vlast bi nam bila bolja. Možda je to odveć oporo i gorko, teško za prihvatiti, no to ne znači i da je neistinito. Dok nismo imali priliku, nismo ni znali kakvi smo i kakvi možemo biti. Dok je Hrvatska bila dio Austro-Ugarske Monarhije, u njoj je korupcija bila nepoznata. Zakoni su bili strogi, a vlast tuđinska. Dovoljno da se obuzdaju niske strasti. U južnoslavenskoj kraljevini korupcija je bila gotovo prirodna pojava. Ali vlast su imali srbijanski gazde, dvorska kamarila i njihovi državni lopovi, pa hrvatski i nisu imali mogućnosti.

U titoističkoj su Jugoslaviji i hrvatski mufljuzi dobili priliku. Pogotovo nakon što se ono “snađi se, druže” iz negdašnje partizanske etike, gdje je imalo pozitivno značenje – potaknuti domišljatost i samostalnost, koji će biti za opće dobro – u poraću postupno pretvaralo u egoizam vlastitog probitka koji ne mora biti ni pošten ni zakonit. Biskupi, ne bez temelja, upiru prstom u tu anomaliju, u to etičko iščašenje. Ta parola o “snalaženju” i svojedobna Titova (pre)poruka sucima da se “ne trebaju držati zakona k’o pijan plota” trajno su i tragično obilježile i naš mentalitet. Te su parole legitimirale našu lošu ćud. Da nije ništa loše učinio, već bi ta dva moralno sumnjiva naputka bila dovoljna da se Tita prokaže i kao dugoročno etički štetnog. Da i nije bilo esencijalnog televizijskoga serijala “Tito” Antuna Vrdoljaka, već bi i te parole bile sasvim dostatne za konačni prekid Titova kulta. U njegovu je vraćanju i u njegovoj uspostavi presudnu ulogu imao bivši predsjednik, a u njegovu nastavljanju sadašnji predsjednik.

Biskupi se mogu ljutiti i upozoravati na štetnost titoizma na mentalno, duhovno, moralno i političko zdravlje nacije, no kakvoga to može imati učinka ako se s vrha vlasti i preko “ministarstva istine” širi stari kult? Što se bitno u pučkoj svijesti može promijeniti nabolje ako vlast zdušno i ritualno sudjeluje u titoističkim kultovima? Antidemokratski titoizam sigurno ima velik utjecaj i na našu demokraciju i na naše današnje stanje. Ali, da smo mi bili bolji, i opće bi stanje bilo bolje.

Da nije bilo privatizacijskog grabeža i pljačke, danas bi Hrvatska bila i poštenija i veselija. Crkva je tada s pravom govorila o “grijehu struktura”. No ostala je nerazjašnjena sama bit pohlepe i grabeža, sama “struktura grijeha”. Nije li, naime, čudno i nelogično da država u kojoj se mnogi drže vjernicima, koja slovi kao “najkatoličkija zemlja u Europi”, bude tako temeljito pokradena?! Je li još netko tako pokrao i raskućio vlastitu državu kao mi? Tu uz “grijeh struktura” odmah dolazi i “Tuđmanova nebulozna ideja”, mit o “200 bogatih obitelji”, koja je imala pogubne posljedice, premda ona izvorno zapravo i nije njegova, premda je elaborirana još dok je Tuđman bio stjeran u “unutrašnju emigraciju”, dok još i nije bilo Hrvatske. Ipak, nije nam za sve kriva prošlost.