Tko je predsjednik?

Bivši šef države Stjepan Mesić volio je naglašavati prije spuštanja s Pantovčaka da Hrvatska dosad nije imala instituciju bivšeg predsjednika, pa će, eto, on biti taj koji će utirati put i toj tradiciji.

I bogme je i te kako utire. HDZ-ova Vlada izradila je zakon po kojem je dobio doživotna prava kakva nema gotovo ni jedan predsjednik u nekoj zapadnoj demokraciji. Ne čudi zašto Mesić tako pohvalno govori o Jadranki Kosor kad je od nje dobio vilu za svoj ured, u čije je uređenje utrošeno 700.000 kuna, a još više od toga iznosi i proračun njegova ureda za njegovo osoblje i njezine troškove.

Uz mirovinu od nešto manje od 20 tisuća kuna doživotno bi trebao imati službeno vozilo, vozača, fizičku zaštitu, ured te dva državna službenika.

Hvalio je dosad premijerku, ali je pitanje što će biti ako Vlada, kako se najavljuje, odluči ipak zakonski smanjiti Mesićeve povlastice. Jer bi se lako moglo dogoditi, kao što je to bila njegova praksa na Pantovčaku, da troškovi iz godine u godinu rastu. Mesić će reći da zakon on nije donosio, ali nitko nije čuo da se za išta bunio, čovjek koji je u borbi za prvi mandat obećavao da će napustiti Pantovčak, jer mu ne treba takav luksuz.

Jasno je da je ovakav zakon politička trgovina između njega i HDZ-a. U državama na koje se volimo pozivati prava bivših predsjednika uređena su različito, ali ni jedna nema to što ima Mesić. U EU zemljama praksa je da se ograniči vrijeme u kojem bivši predsjednik uživa u povlasticama koje je imao dok je bio na vlasti. Primjerice, bivši slovenski predsjednik Milan Kučan pet je godina dobivao iz državnog proračuna doplatu razlike između mirovinske osnovice i iznosa 80 posto plaće predsjednika države te troškove ureda, osoblja i osiguranja, mjesečno 1607 eura neto.

Ili, poljski Lech Walesa ima doživotno pravo na pola plaće aktualnog predsjednika te skroman dodatak za korištenje ureda. Bivši češki predsjednik Vaclav Havel nema nikakvo pravo na doživotnu mirovinu i druge povlastice, a policijska zaštita i službeni automobil bili su mu ograničeni na jedan mandat, što bi u Mesićevu slučaju bilo pet godina. Havelova mjesečna mirovina iznosi oko 1500 eura. U Austriji bivši predsjednik nema nikakva posebna prava, osim povlastica određenih zakonom o državnim službenicima. Nešto je drugačije u Njemačkoj, gdje bivši predsjednik osim 60 posto nekadašnje plaće ima doživotno pravo na ured, stručnog suradnika u rangu državnog podtajnika ili tajnika i službenog vozača.

No zato u Americi bivši predsjednik nakon 10 godina gubi pravo na sigurnost. Hrvatskoj je dosta političara koji se pretvaraju u posebnu kastu. Ako se već prilagođavamo zapadnim standardima, onda konačno, kažu politolozi, i naše političare treba pretvoriti u normalne ljude. Nitko ne brani Mesiću da dokazuje svoju važnost, ali ne na teret hrvatskih građana. Zar nije i više nego dovoljna njegova povlaštena mirovina? I zarada koju može još dodatno ostvariti, možda pisanjem knjiga, predavanjima, ili ulaskom u nadzorne odbore?

I nije to jedini problem s Mesićem. Kratko vrijeme nakon prestanka mandata rijetko se pojavljivao u javnosti, a sad se već ljudi pitaju tko je predsjednik države, još uvijek Mesić iz sjene ili ipak Ivo Josipović? Uočljivo je Mesićevo guranje u prve redove gdje se ukaže državni vrh, pa pred TV kamerama priča o neuravnoteženom Janši.

Tu je njegovo plakanje zašto nije pozvan na druženje s veleposlanicima na Brijunima, pa njegov napad na Dodika i neizravan na Josipovića nakon Josipovićeva posjeta RS, a njegovo uplitanje u dnevno-političke procese i komentari o svemu i svačemu očekivani su. Kao da ipak nije bivši. Krajnje je vrijeme da ga Josipović i(li) Vlada svedu na razinu koju zaslužuje, jer će im u suprotnome Mesić neprestano servirati nove „neuravnotežene Janše“ i stvarati samo dodatne glavobolje, neugodnosti, skandale...