Tko je zabranjivao Vicu Vukova

Mozak staje nad faktom da na dan kada je umro Vice Vukov HTV-a nije emitirao nikakvu prigodnu emisiju, tek dan poslije emitiran je kilavi dokumentarac, a sprovod je u slavnome Dnevniku jedva spomenut. A umro je ni manje ni više nego Vice Vukov! Trudio sam se pročitati sve što je o toj smrti napisano i ako je to što je o njemu napisano prava slika današnje Hrvatske, titoisti i sada imaju razloga za vatromet. Sve ste ubili, zabranili, detuđmanizirali, čak ste i smrt Vice Vukova uspjeli profanirati, razvodniti, banalizirati.

Vice nije žrtva zrakoplovne nesreće, tri godine leži u komi, da se htjelo, moglo se pripremiti pet dokumentaraca. Ali, kako kad bi se moralo napasti Tita i Partiju. Prozvati one koji su ga zabranili. Kada bi tu postojalo istraživačko novinarstvo, netko bi našao osobu koja je osobno zabranila Vicu Vukova. Ali nema novina i televizije koja će takav zadatak dala svom novinaru.

Čeprkati po tomu tko je zadnji zabio čavao u zabranu Vicinih pjesama, za to nema dnevnice! A tek kada vidimo tko je sve i kako pisao o Vici. Davne 1989., kada je OTV emitirao prve emisije, predložio sam da mi dopuste snimiti prve političke stranke. Bilo je to doba u kojemu su brojne vedete današnjeg novinstva mahom navijale za Račana, a “motrištarci” su se tek upisivali na faks.
I, nekako sam uspio, pa su tada prvi put nakon '71. na nekoj TV nastupali Tuđman, Gotovac, Čičak i Veselica.

Bilo je to toliko rano i prerano da je čak i Tuđman tražio da s njim nastupi Vladimir Šeks. Da zajedno budu precizniji! Bilo im je to prvi put nakon robije. U najavi emisije puštali smo Vicu, “Skrivečki, skrivečki sam došel nazaj”. Za četiri dana moćni Veljko Knežević zabranio je prikazivanje, a u smeće su bacili dogovor da za Badnjak i Božić '89. emitiramo dokumentarni film o Stepincu, na kojemu smo mjesecima radili.

Govorim nota bene o 1989. Bolje da ne velim tko je sve podržao zabrane. Na OTV smo zvali samog Vicu Vukova i nakon kratka nastupa slušao sam te zime 1989. Vicu Vukova gotovo do četiri ujutro i nevjerojatno učtivim tonom odbio je razgovarati o tomu što mu se dogodilo, no u borbi protiv velikosrpstva bio je glasan i odlučan.

Sretao sam poslije njega i sve te likove koji su me zapamtili jer sam bio prvi novinar kojeg su vidjeli nakon '71. i nitko od njih nije odustao od prijezira boljševizma. Uključujući i Vicu. Radio sam desetak intervjua s Gotovcem i nema ni jednoga u kojemu nije jasno izjednačio totalitarističku crtu komunizma i fašizma. Ni jednoga! Taj detalj su u kasnijim obradama izbacili lijevi medijski teroristi. I tu je prijevara svih prijevara. Jer, kao što danas svaka vlast ovisi o tomu kome će HSS i HSLS dati podršku, tako i puna povijesna istina ovisi o tomu kako i kamo strpati Vicu, Gotovca ili Tripala.

Zato danas o Vici pišu samo u kontekstu odmaka od Tuđmana. Ni riječi o zabrani, ni riječi o ideologiji što ga je zabranila, ni riječi o hrvatstvu Vice Vukova. To su sveli na anegdote. Ali, neće prevariti narod jer Vice u mitu ostaje lik kojemu su Tito i Partija, u kojoj je bio i Račan, zabranili pjevati. Oni koji su ponosno pjevali Vicine himne dok su bile zabranjene i sutra će imati ozareno čelo kada te pjesme guraju u CD.

Oni za koje je bio nacionalist '71. nikada u nedjelju ujutro neće srdačno pjevati skupa s tim ponosnim, prkosnim i iznad svega dostojanstvenim gospodinom. A nitko ga, kako bi ljevičarska falanga htjela, neće pamtiti po tomu što nije bio istomišljenik s Tuđmanom. Jer, obojica su bila protiv Jugoslavije.

Pamtit će ga trajno kao pjevača zabranjena hrvatstva. Niti će se kad puste njegove melodije moći sjetiti svih onih oznojenih dlanova majke ili oca, skrivenih pogleda punih razumijevanja. Oni su, naime, i tada bili na drugoj strani. Uopće ne znaju tko je umro. Zato je njihovo švercanje iritantno.