Tko krije izvor, sam je izvor

Novinar, kako lijepo piše u hrvatskom Zakonu o javnom priopćavanju iz 1996., “nije dužan tijelu javne vlasti dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti” (čl. 12). Tako je nekako bilo i u jugoslavenskim zakonima, no s odnosom prema povjerljivosti izvora informacija sve nikad do kraja nije bilo jasno, a osobito nije danas, ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje po civiliziranom svijetu.

Nekoliko sam puta kao novinski pisac morao glancati sudske klupe i odgovarati na neugodna pitanja neraspoloženih sudaca, a najneugodnije je bilo: Otkud vam informacije? Izvlačio sam se na razne načine, nakon što bi mi pokušaji da se pozovem na tajnost izvora informacija propadali uvijek na isti način. Sudac bi me jednostavno poklopio objašnjenjem da je točno da novinar ne mora otkriti svoj izvor informacija, OSIM na sudu.

Ključ nejasnoće u tumačenju prava neotkrivanja izvora informacija baš i jest u tom bezazlenom vezniku “osim”. Naš Kazneni zakon iz 1997., istina, tu riječ izrijekom ne spominje, ali je ima u vidu, npr. u čl. 304, kad opisuje “sprječavanje dokazivanja kaznenog djela”.

Dakle, pravo na neotkrivanje izvora informacija postoji i valja ga i dalje štititi, no ono nije i nikako ne bi smjelo biti apsolutno (kako bi jedan glasni kolega - po godinama života stara maslina, po godinama u novinarstvu blitva - htio da bude).

Osim interesa da se zaštiti sloboda prikupljanja, objavljivanja i komentiranja informacija, postoji i interes da se zaštiti sloboda otkrivanja istine, uključujući i istine o prijestupu, kriminalu i zločinu. Ako novinar, primjerice, znade nešto o nekom ubojstvu, a to u interesu zaštite izvora informacija u zakonom predviđenoj proceduri odbije priopćiti, on prestaje biti zaštitnik slobode informiranja i vlastite profesije, a postaje zaštitnik zločina!

S druge strane, kad bi pravo na tajnost izvora bilo apsolutno, praktički sve što se u novinama objavljuje moglo bi se objavljivati “na riječ”, a naša omiljena izmotavanja tipa “iz dobro obaviještenih izvora”, “iz izvora bliskog vladi/stranačkom vrhu”, “kako nas je informirao visokopozicionirani dužnosnik” postala bi legitimno pokriće za sve što se objavljuje, pa i za ono što nema veze s istinom.

Preveliko inzistiranje na apsolutnoj zaštiti izvora informacije ima još jednu nuspojavu (koje zagovornici takve zaštite očito nisu svjesni), a to je prijenos odgovornosti. Ako novinar ne želi reći tko mu je dao neki podatak i tko je izvorno za njega odgovoran, mora sam preuzeti odgovornost. Ako izvor nema identitet, izvor je onaj tko ga prenosi, a to je novinar (urednik, nakladnik)!
Za našu je temu vrlo ilustrativan i lanac odgovornosti o kojem budući novinari uče u novinarskim školama.

Za objavljeni članak odgovoran je njegov autor; ako je nepoznat autor, odgovoran je urednik; ako je nepoznat urednik, odgovoran je glavni urednik; ako je nepoznat glavni urednik, odgovoran je nakladnik; ako je nepoznat nakladnik, odgovoran je tiskar; ako je nepoznat tiskar, za objavljeno je odgovoran kolporter koji tiskovinu prodaje!